"Mjenjačnička papirologija" u Mađarskoj
Od kad sam sjeo nasuprot službene osobe u banci, do završetka transakcije trebalo je oko dvadeset minuta. Zadnjih 6-7 sam čekao da "novac" stigne iz sefa. E, to se zove birokracija. Napokon krećem dalje.
Nakon desetak kilometara pojavljuje se znak zabrane prometovanja biciklom dotičnom cestom - a pasa nema na istoj. Takvog znaka nije bilo na onoj šleperskoj cesti. Ulazak u Austriju - nekako čudan. Gledam te zapuštene zgrade koje su nekada bile službeni zid željezne zavjese, a sad tu tako bezveze stoje. Mađarska definitivno ni po čemu ne izgleda da je u EU, i to već desetu godinu.
Prvih par kilometara kroz Austriju govori tako puno. Što može donijeti komunizam, primjenjen kao totalitarni režim, a što kapitalizam, zdravi - ne ovaj hrvatski. Sjetim se birtijskog razgovora dvojca do mene prvog dana putovanja kad sam se sklanjao od kiše u kojem su komentirali brojku od 500 000 naših branitelja povlačeći paralelu s Njemačkom nakon WW2: Švabe su nakon rata prionili raditi i graditi, a ne svi u penziju ko naši, zato su i postali to što jesu - zaključiše ljudi koji su vjerojatno "samo" mali poljoprivrednici.
I tako... oporavljam se od mađarskog, te mi njemački izgleda kao materinji jezik. Mađarski mi je uvijek bio tako filmičan, ali nikako nije praktičan - ako putuješ kroz Mađarsku, poglavito - ako baš nitko ne govori engleski, a u Mađarskoj ne govori.
Navlače se oblaci, gadni - pravim pauzu, kao dok prođu... Sat vremena i ništa... Čim sam krenuo pljusak, i još jedan. 15-20 kilometara uzbrdice prije Sieggrabena. Uh... Kiša malo stala, sva sreća, jer slijedi višekilometarska šestpostotna nizbrdica... U Mattersburgu me zaustavlja oduševljeni srednjovječni građevinski radnik. On slijedeći tjedan kreće biciklom za Italiju... Noć pada, ubrzo bih trebao naići na kamp. Više ne postoji. No tu je i drugi, bar na karti. I u zbilji je - ali samo s bungalovima koji se mogu iznajmiti jedino na duže vrijeme. Baš super. Kako mi je današnji cilj - što više se približiti Dunavu, u tom pravcu po karti tražim novi kamp. Opa... Prvi je na nekih 50-60 kilometara, desetak kilometara iza Badena. Što je tu je. Kiša pojačava, mokar sam do kože. Prolazim kroz Wiener Neustadt i krećem prema Beču. Na pola puta je skretanje za Baden. Sve je gore za voziti. Jaka kiša, mrak pomiješan s automobilskim svjetlima, izuzetno prometna cesta. Nakon skretanja za Baden, ono što je do tada bila lokalna cesta, ma koliko bila široka i prometna, postaje "službeni" autoput. Ovo nije dobro. Vozim po zaustavnom traku, jer jednostavno - znam da nema natrag. Već je 22h. Pomaže saznanje da je do Badena 3-4 kilometra, te da vožnja po autoputu neće dugo trajati. Samo da policija ne naiđe - nije naišla. Prolazim Baden i idem prema možebitnom kampu. Cesta jako brza, jako prometna, uska. Ja umoran, mokar, koncentracija pada - i tko zna postoji li taj kamp uopće, kada ni zadnja dva nije bilo. Mrkli mrak. Stajem kod prvog šumarka oko 22.30.h. Slijedi divlje kampiranje. Baš sam odabarao mjesto - više-manje kraj Beča. Uvlačim bicikl i opremu među drveće. Svjetlo ne palim, jer ne znam zapravo gdje sam - oko mene apsolutni mrak - u kojem razvlačim šator. U vreći sam oko ponoći - navijam sat za 4 ujutro. Kakav dan.
Nema komentara:
Objavi komentar