Idemo na more – pa ljeto je... Krećem iz Zagreba oko jedan. Odlučio sam isprobati, za bicikliranje i bicikliste nezahvalnu preprometnu „staru karlovačku“. Razmišljam – subota je, Gospa – ne bi trebala biti gužva na cesti – no bila je – kako li je tek radnim/prometnim danom?!
Konji pod betonskim krovom - već na početku puta naznake vrućine koja me čeka
Sama cesta je više-manje OK, no stvarno mi nije jasno zašto onaj dio oko Stupnika mora izgledati kao poligon za tenkove.
Autoportret
Mrežnica
Odredište prvog dana je kamp Slapić – sve popularnije turističko odredište na Mrežnici, iza Duge Rese- tako sam barem čuo – i – popularno je, zaista...
Već prvi pogled na kamp odaje mi kako isti nije po mom ukusu, a to je mali, intimni... Cijena 59 kuna...
Nakon čakule s prvim susjedom, Andreasom Wolfom, koji je sa svojom suprugom i G Mercedesom upravo počeo upoznavati Htvatsku – standardna shema – tijesto, pa u šator. Odvoženo laganih 76km.
Ustajem prvi, sviće, šest sati je...
Mrežnica II
U sedam krećem. Današnji cilj je Senj. No, prije toga treba svladati Kapelu i Velebit. Odmah iza Duge Rese počinju uzbrdice, no ništa strašno, a i na kraju krajeva – tek sam krenuo, odmoran sam. Pravac Belavići, Zvečaj (gornji, bez ičega i donji), Generalski Stol, Zdenac, Skradnik. Tu već uzbrdica ide pravo uzbrdo pa je došlo vrijeme za obnovu energije u malom socrealističkom restoranu, kroz konzumiranje ogromne kajgane i brda pečenog krumpira.
Josipdol, prolazim... e sad više ne znam tko mi više pokazuje zube: Kapela koja me uporno pokušava uvjeriti da sam sve do sada zapravo išao nizbrdo, ili sunce, koje kao da mi onako od srca govori – A koji ti je, pa di ćeš po ovoj vrućini...
Baš u pravi čas, pogled nalijevo – odmorište u hladu, s izvorom pitke vode, i to zaprave, nije halucinacija... Natočio vodu, i taman da ću se još malo osvježit – evo ti dva Talijana... A reko pričekat ću da se ne guramo... Kad nisu ušli unutra, zube peru, sebe, kaladont, šamponi, uglavnom voda iz korita više nije upotrebljiva... Bolje da ne komentiram dotične...
Kapela se nastavlja, vrućina (paklena) se nastavlja.
Ugledah tablu na kojoj piše Kapela, i koja označava da sam na vrhu prijevoja, uh, kako olakšanje.
Spuštanac do Jezerana, Križopolje, Brinje.
Krivi put me prati...
Žuta Lokva – e, ajd što tu počinje penjanje na Velebit, nego promet – auto za kamionom, šleper za autom – i svima im, bit će zato što su tek sišli s autoputa, (ili ne, hm) noga stišće gas – itekako. Tu sad našu dragu policiju koja nas čuva, mazi i pazi, trebalo, netrebalo – nećemo vidjeti. Žutu Lokvu sam ostavio, kao zadnje mjesto prije uspona (pametno) i za opskrbu vodom. Tri srušene kuće, za sada – evo i zadnje kuće, u selu, na svu sreću, i na još veću sreću s bakicom ispred... Ne čuje što želim, no pantomimu je razumjela... Borba s prometom, uskom cestom, uzbrdicom – traje... Nakon tog trajanja još jedna meni draga tabla – na ovoj piše Vratnik...
U pozadini iste vidi se – more... Ajmo i do tog mora... Mrak već polako pada... Spuštanje traje nekih 40-45 minuta, i nije nimalo ugodno, čak štoviše – jako je naporno, pogotovo za ruke. (Sad će ispast – a ne valja uzbrdo, ne valja nizbrdo, he, he...)
Par kilometara prije Senja zapljuskuje me toplotni udar – „gore“ je naime bilo već dobrano zahladilo. Miris mora... Ne znam zašto – ali Senj mi je te večeri izgledao baš lijepo.
Završila je ova, razmjerno prospavana noć. Nikako mi ovaj kamp nije sjeo. Izjutra, kad ga napokon pravo i vidim dojam mi se pojačava. A kad mi je žena na recepciji rekla kako moram platit 82 kune, prekobacio sam se. – za plažno spavanje u vreći?! – a niste razvlačili šator – onda samo 57...!! Bicikl sam jedva izgurao na magistralu, jer se kamp do obale spušta pod kutom od sigurno dvadeset stupnjeva. Ili mi se samo tako činilo... kako bilo – nastavljam.
Doobalne serpentine koje idu malo gore-dole super su mi za vožnju, no već nakon Svetog Jurja počinje uspon na visinu od gotovo 400 metara. Ubi me ovaj uspon.
Dan prije sam po kapelsko-velebitskim vrletima bar uspjevao pronaći tu i tamo komadić hlada, no ovdje i kad se odmaram – cvrčim na suncu, doslovno... Prženi krumpiri opet vraćaju energiju, i pokazuju se u biti kao dobra, brza, jeftina, visokoenergetska stvar/hrana.
Prekrasan kamen, za sjesti - u hladu...
Nastavak vožnje do Prizne protiče vruće. U tim okolnostima, vožnja je sve, samo ne ugodno bicikliranje uz jadransku obalu. Čak i da je malo više uz, ne bih imao ništa protiv. Prizna – Žigljen 32kune. U Prizni me lik pokušao prevariti za pedeset kuna u vraćanju kusura. Da je zaista tako uvjerio me je kad mi nije htio dati obične vode za put – jer da je ima i za kupit, pa ako hoću.
Dolazim na Mjesec, čitaj Pag ili obrnuto, svejedno je...Sad će pet, pa znam da je vrućina malo popustila, ali to ovdje ne pomaže... tri kilometra uspona, majko mila...
Sreća što sunce polako zapada pa se da hlada uhvatit, ako se zalegne skroz uz stijenu. Evo me i u Novalji, točnije Gajcu gdje me prijatelji očekuju s hladnim pivom i pečenim kobasicama i smještajem dakako. Danas kipuća 64 kilometra, ukupno 261. Ovaj dan bi je bio puno teži od jučerašnjeg, čini mi se – baš zbog tog jučerašnjeg.
Spavanje do maksimalno, kava do maksimalno, doručak do... i tako sve; odmorio se i krenuo oko jedan, naravno po najvećoj vrućini. Pravac Ražanac. Pet-šest kilometara nakon dolaska na glavnu pašku cestu, prije penjaja uzbrdo skrećem lijevo. Prvih sedam-osam kilometara je makadam – treba isprobabat gume i na malo težem terenu. Laganini se vučem, voda doslovno nestaje... najveći problem su auti kojih ima podosta te prave konstantan oblak prašine. Kao da vrućina nije dovoljna. Kod Bošane počinje asfalt. Službeno (po karti) asfalt je cijelo vrijeme, u biti na par mjesta se ispod makadama dao nazrijeti asfalt, ali bit će da je isti star pedeset godina, budući da je doslovno nestao. Još pola sata i evo me u Pagu.
Još jedan socrealistički restoran, ovaj put na plaži. Goveđa juha, blitva i kuhani krumpir. Mljac. I 5378 litara vode sa 20 871 kockom leda. Do Ražanca još nešto malo više od trideset kilometara. Pokazalo se – jako laganih.
Dolazim u mali kamo odmah do plaže, baš onakav kakav volim. Postavljam šator, upoznajem susjede. Apsolventi agronomije, pozitivno nadobudni - mladi i naivni. Dogovaramo litru bijelog. Odlazim do gazde; reko, mogu ja odmah platit sve - vino ću ti naplatiti, smještaj besplatno - ali... neće ni čut - biciklom si, pa... Šta ti je dobar marketing. Za pedesetak kuna kupio me za cijeli život. Pričali do ponoći... Danas ugodnih 54 kilometra, ukupno 315.
Baš sam se fino naspavao. Nisam još pravo ni otvorio oči, kad - Komšija, oš kafu... tako je to kad imaš banjalučansku za kamp-susjedu. - hoću... Krenuo oko devetke. Idem do Zatona, pa do Vira. Prvo uspon do glavne ceste, pa onda devetpostotna mrcina... a na karti - ne dirajte mi ravnicu. Skrećem prema Vrsima,pa prema Ninu. Sjedam u zalogajnicu znakovitog imena . Za kvarat ure. Nakon pola sata stiže pomes frites. U Zatonu na plaži čekaju me Jura i Ljiljana. Red pive, red đuveča, red pive, red riže... kupanje jedva da mogu nazvati kupanjem, jer je dotično zapravo hodanje - više od pola sata treba da ti voda dođe do grla/vrata, a onda bove od stiropora i prostor za glisere. Naveče krećem za vir, tamo ću naime noćiti kod frendice. Preko Privlake, vozim... Jako prometna cesta. Vir - nije samo divlje izgrađen, nego mi nekako divlje i izgleda, sve je nekako čudno, bez ikakvog reda,, no da je puno, puno je - masa stranaca, nadam se samo da su posjetili još neko mjesto na našoj obali, jer Vir definitivno nije nešto za pokazati. Navikavam se na male kilometraže. To je to. 42 kilometra danas, 357 ukupno.
Ustajanje nešto prije osam. Drugo jutro za redom počinjem s dva deci crne kave, pardon, jutro prije je bila kafa... Još jednom vozim preko Vira... Ne, nisam sinoć zabrijao. Prelazim virski most prema Privlaci i osjećam se kao da dolazim u civilizaciju. Nakon Nina, do Zadra počinje biciklistička staza. Još malo kružim po Zadru, u kojemu, ali ono dobro što se kaže, znam jednu osobu. Dobru frendicu Melitu, i naravno da ju srećem. Što bi bilo kad bi bilo pravilo. Što da sam se u neki izlog zagledao dvije sekunde duže, ali nisam... Zadar je i krajnje odredište ovog dana, kao i ovog puta. Ukupnih 398 kilometara, dosta brda, previše sunca, premalo mora. Kraj.
