04/2010 Zagreb - Dubrovnik 811km

Snimio: Dragan Matić

Čini mi se da je zima gotova. Čini mi se.... Nikada mi zima nije bila tako duga. To je i razlog zašto me već prvo sunce izvlači na cestu; na "dužu" cestu. Kao i obično sve počinje jutarnjom kavom u Olivi na jarunskom placu. Tu su Matić, Lazić, Marina, te Dario i ja koji smo zaduženi za pedaliranje.


Snimio: Dario Grzelj

Nismo pravo ni krenuli, a obojica već osjećamo posljedice višemjesečne zimske stanke.



Još prije nego što smo došli do Olive srećem Bornu Kačića, čovjeka koji definitivno ima što reći o touring biciklizmu... I tako, riječ, dvije i Borna primjećuje velike Ortlieb bisage na prednjem kotaču mog bicikla... Hmm. Hmm - kažem i ja. Prvi put sam vidio da netko na prednji kotač stavlja velike bisage kad sam gledao moj daleko najdraži dokumentarni film (pogledao ga bar pedeset puta, doslovno...) - Asiemut. Pa reko prije puta - idem i ja to probat, čisto da znam. Svoje prednje male bisage posuđujem Dariju, a ja od prijatelja Cole posuđujem velike. Jutro je krenulo, nekako sa susretima, raznim... Na savskom mostu do nas dolazi biciklist, s kojih 55-60 godina na leđima... počinje nabrajati gdje je sve bio, biciklom naravno... Ne znam da li je i jednu europsku državu propustio. "Idem danas do Siska i nazad" - reče... I ode... Idemo polako i mi do Donjeg Zvečaja, mjesta kojih 10-15km iza Duge Rese, gdje poznanik mog suputnika ima vikendicu; nisu se stigli naći glede ključeva, pa budemo preko ograde i na livadu...


Kućica na vrku Kupinečkog Kraljevca... Ma tko ju ne bi poželio



Sama vožnja prvog dana i nije bila nešto naporna, u biti, ravnica je većinom; više sam bio umoran od slabog sna protekle noći, koji btw nije imao prilike nešto ni potrajati jer sam spavao svega 4 sata; no dobro - nećemo se previše žaliti, osjećaj povratka na cestu je jednostavno fantastičan i daje snage koliko god mi iste treba:).



Pada mrak, pada i prva malo ozbiljnija uzbrdica, koja naravno dolazi na kraju dana, pada i dolazak u Donji Zvečaj, pada fantastičan pogled na Mrežnicu, pada i kiša. Nakon kišnog postavljanja šatora, večere i malo čakulanja s Dariom, oko ponoći - padam i ja - u san.


Ja, u šatoru:)

Niti ovaj nije bio neki jer je cijelu noć kiša padala, te samim time udarala po mom šatoru. Nije da mi to nešto posebno smeta, dapače, nego jednostavno - svaki put kad stane, pa opet počne - probudi te. Finalno buđenje oko šest. Sjetim se kad mi je Dario, koji je išao leći negdje oko desetke rekao - nemoj sad da buđenje bude oko šest. Ajd dobro... Uživam u pogledu, puna dva sata, i u slapovima - koji buče, tako divno... Iza osmice izvlači se i Dario iz šatora... krećemo tek oko 11.30. Prepreprespooooroooo... Ova tounjska uzbrdica mi nikako ne sjeda; uz toliki vjetar u prsa, nikako...


Snimio: Dario Grzelj

Nakon dvadesetak kilometara Dario me zove radio vezom - "Pričekaj me"... Dolazi - "Odustajem, ne mogu, patim se..." "Hmm..., pa nije ni da mene božja ruka gura..." Uzimam od njega neke stvari i nastavljam sam. Čudno nekako odjednom. Cijeli put smo planirali za dvojicu; kad u sekundi ostaneš sam na cesti sve je odjednom drugačije - i fizički i psihički. Vozim još dvadesetak kilometara. Vjetar stvarno ne da voziti.



Razmišljam - hoću li stići preko Kapele prije mraka, i taman u Josipdolu na benzinskoj pumpi počinjem razgovor s Josipom. "Mogu staviti šator kod tebe u dvorište?" - "Možeš". Josip živi s dvije sestre; blizankom Josipom i Slavicom. Radi u kamenolomu osam godina, a ima samo 27. Plaća je kaže odlična - zna biti i dvije i po. Životna želja mu je položiti vozački. Njemu i njegovim sestrama centar zbivanja u životu je - televizor, i to baš kao neka jako važna kutija. Njihove fotke ostaju u mojoj privatnoj arhivi jer, taj njihov strah da im slike ne završe na internetu ili facebook-u nije za opisati. Nije ni čudo, jer te dvije riječi oni uvijek vežu uz negativno, iako zapravo nemaju pravu sliku što je "to". Ali njihova kutija ih redovno obavještava o "slavnima" i slavnima, koji isto tako redovno završavaju na internetu ili facebook-u. Kroz jako ugodno poslijepodne i veče, ponudili su mi i sobu - "Hvala, no, šator je već postavljen, a i plan mi je ustat jako rano, pa..." Josip me prati do šatora i kaže ničim izazvan - "Da mi je deset tisuća kuna, mogao bih se oženiti!" - "???" - "Pa jednostavno, za pet tisuća kuna kupim auto (a vozačka?), a za pet namjestim spavaću sobu". Moram priznati, stvarno jednostavno. Ustajanje u šest... Napokon sam se naspavao iako je s Kapele cijelu noć puhao grozno jak vjetar, sve od sebe je davao da mi pokida šator, a i smrzo sam se uf, u dvije vreće...


Autoput...

Napuštam Rakovo polje i napadam Kapelu.



Prošle godine me gadno namučila, ali tad je bilo pakleno vruće. No sad je tu zimska stanka, forma sada i u kolovozu nije za usporediti. Baš me zanimalo kako će to ići...



Teško je išlo jako. Vjetar u prsa, rastura, hladno, već na 600-700 metara nadmorske oko mene sve bijelo.



Na trenutak mi se čini da je ovaj put teže nego prošle godine, a onda se sjetim vrućine, uf što je bilo vruće ljetos.


Zimovka, Gimpl, Pyrrhula pyrrhula

I onda odjednom čujem "dji-dji, dji-dji"! Ovo ne pamtim kad sam zadnji put čuo. Prekrasan gimpl kao da mi je govorio - ajde, možeš ti to.



Kapela odvožena - sad Velebit.



Snagu mi daje plan kojim ću naveče biti na moru. Pedala po pedala i evo me na Vratniku. Taman na prijevoju počinje grozna kiša. Kao da vjetar nije dovoljan. Ma super... 12-13 kilometarsko, prilično strmo spuštanje sa ovako teškim biciklom, uz jak vjetar koji ni sam ne zna u kojem pravcu puše i uz jaku kišu koja definitivno pada prema dole... Kao što rekoh - ma super!!! Krećem iz Senja prema jugu magistralom, a u potrazi za nekim ok mjestom gdje bi mogao staviti šator, no nakon samo par kilometara počinje pravo senjsko orkansko nevrijeme. Zaista se ne može voziti po ovome. Smračilo se, koncentracija mi slabi... Vraćam se u Senj, gdje uzimam sobu. Krevet. I da, ovo s velikim bisagama na prednjem kotaču i nije bila najbolja ideja. Na nizbrdicama bicikl pleše, a jooj... Preslagujem stvari, te naprijed stavljam one najlakše.


Goli otok...

E sad sam se tek pravo naspavao. Idemoooo:))) - pravac Ražanac.



Vrijeme sunčano, ali svaki pogled prema Velebitu mi doslovno smrači pogled. Ogromna oblačina prijeti i prijeti... Kilometri idu prilično lagano, tako da me ni uzbrdica iza Svetog Jurja nije nešto posebno impresionirala, za razliku od prošle godine. Zaključujem - da je po vrućini ipak bilo znatno gore voziti. Prizna - Žigljen - u 15h po rasporedu, no kako se ranije napunio autima, ranije je i krenuo. Logično, zašto ne bi - jer kad je pun - niti jedan auto više ne može stati - no bicikl može - zato biciklisti - savjet, ne obraćajte pažnju na vozni red trajekata.



Napokon paški makadam. Uuu, ovo je jedna od najljepših dionica puta, znam to:).



Paški kilometri iza grada Paga lete. Opet me uhvatio mrak. Točno mi fale ona dva sata, koliko po ljeti dan traje duže. Brdašca prije Ražanca mi postaju baš naporna. Dolazim u kamp - koji ne radi. Pitam vlasnika - mogu li postaviti šator? Ma ni čut; u apartman kaže; ali; vani je zima, ideš u apartman; ali (apartman mi je definitivno van budgeta); za tebe je besplatno, ti si putnik! A što reći... Ujutro se pozdravljam sa svojim domaćinima. Krećem... prije Zadra nailazim na skupinu (očigledno) profesionalnih biciklista. U pratnji su naime auta s rotirkama koji im omogućuju od prometa neometan trening. Svi me pozdravljaju dižući ruku, pozdravljam i ja njih. Jedan od njih kaže, onako za sebe, iliti za njih - "Koji kralj". Uf kako me ovo podiglo, kao da mi je netko ubrizgao inekciju nuklearnitusa. Kad malo bolje razmislim, čudno je sve to. Oni su profići, a ja sam tek amater s pivom u ruci, i onda oni za mene kažu - koji kralj. Al gledajte sad ovo - njihov bicikl je težak 6 kilograma i paze na svaki gram. Moj je sa svom opremom težak 60 kilograma, a i da je 70, baš me briga:)) He, he - eto. Kralj sad mora dalje voziti. Dobio je vjetar u leđa na psihičkoj, a iza Zadra i na fizičkoj bazi - vjetar u leđa, i to kakav, napokon:).



Već u 13h brojim 70km.



Pogled nalijevo - Vransko jezero. Dosta za danas - odlučujem. Plan mi je bio ubacit se na neku ornitološku promatračnicu. Dolazim do prve; neće ići, voda previsoka, samo se s čamcem može do nje... Dolatim do druge, ista stvar. Zovem prijatelja ornitologa koji je pola svog života provisio na ovom jezeru - nedostupan.


Uskršnji ručak, negdje, na nekom kamenu...

A ništ - idem preko do Pakoštana, vidio sam da tamo neki kamp radi. Ogromno socrealističko zdanje - 120 kuna! ??? Preko puta vidim mali privatni kamp, no sav je u kamenu, što mom šatoru (onaj iglu je ostao kod Daria) nikako (opet) ne odgovara. Pitam ženu za koliko bih mogao dobiti krevet? 50kn. Apartman s terasom, i vinom i večerom i doručkom i hranom za put. Da nema dobrih ljudi - ne bi bilo svijeta, kažu...


Gledam tako ovo kamenje, raslinje, makiju, drvca - i pomislim - ovo je čista ekskluziva, ovo garant nitko nikada nije fotografirao. Svi fotkaju more, zalaske sunca, primoštene i velebite, šibenike i pagove, al ovo ne... pa mi nekako baš došlo žao tog kamenja, raslinja, makije i drvaca - i eto... :)))

O ho, ho... Evo ga... Vjetar u prsaaaa.... aaaaa... Kida me, lomi me... još dok sam vozio uz Vransko, išlo je nekako, ali čim sam izašao na magistralu, uff...



Iza Šibenika kreće i kiša koji cijeli dan nekako prijeti... Ma prekrasno:(( Tada mi se javlja couchsurferica Silvija - da mogu prespavati kod nje. Ma prekrasno:)).



Spuštam se na šibensku rivu, gdje se za koji sat trebam naći sa Silvijom, kad mi netko maše. ? Martin. Urugvajac koji ide biciklom oko svijeta. Dvije i pol godine radio je u Barceloni, istekao mu je ugovor i sad ide doma biciklom. Dogovaramo se da ujutro nastavimo zajedno. Veče sa Silvijom - super. Sati i sati razgovora u obližnjem bircu, i onda za kraj - omiljena zajednička tema - Zeitgeist.



Ujutro u devet se nalazim s Martinom. Dogovaramo se da ćemo taj dan voziti do Trogira.



Nabio je Martin fajn tempo, no nisam ni ja za baciti.



U Trogiru stajemo nešto pregristi... Lagano na rivi, koja 2-3 sata... prođe i to, a nema još ni dva sata. Ajmo još malo voziti.


Ovdje se još smijem kiši... uf...

Odmah iza Trogira počinje kiša. I to kakva... Oprema za kišu je tu... ma... za pola sata sam mokar do kosti. U patikama su mi dva jezera. Nimalo ugodna vožnja po splitskim obilaznicama.



U Podstrani nailazimo na prekrasni mali kamp na samoj obali mora. Gazde nema no mi dižemo šatore. Prste na desnoj nozi ne mogu pomaknuti; ništa ne pomaže, ne reagiraju - nikada to nisam doživio, prilično neugodan osjećaj. Evo i gazde, evo i tuša, evo i vruće vode - pod kojom moji prsti oživljavaju. Gazda nam donosi litru domaćeg crnog, kiša stala, mi došli sebi, ma sve odlično:).



A sad za Makarsku. Puše lagani vjetar u leđa, no s Biokova udara bura, onako na momente.


Veliko plavetnilo...

Gledam površinu mora - i gledam kako se na njoj vjetrovi sudaraju. Na njoj i na meni.


Malo zelenilo...

Ova bura je gadna, doslovno te baca po cesti, što može biti dosta nezgodno u gužvi s kamionima.



U Makarskoj nas je ugostio Damir Ravlić. Prijatelju hvala na gostoprimstvu, mislim mala riječ za nekoga tko ti da predsjednički apartman. 4 sobe (koje nam ne trebaju, al nek se nađe:)), terasa od 100 kvadrata, ma ono...



Pa kad je već tako slijedi odmor. Jedan dan, i još jedan. Bicikli servisirani, pukle mi prije Makarske dvije žbice, od preopterećenja - bit će... hm...


E, ja bi samo ovo...

Nastavljamo dalje nakon ovog dvodnevnog odmora.



Stvarno je mrak ta makarska rivijera.


Stvarno je:)))

Prije puta, prijatelj Bernard, također touring biciklist, spominjao mi je odlično mjesto za divlje kampiranje na samom ušću Neretve u Jadran. Zovem ga da mi još jednom objasni kako doći tamo. Objašnjeno - nađeno.



Vau - e ovo se zove raj. Ne moram ni govoriti da vjetar kida šatore, ali... uf što je lijepo. Martin me pita bi li mogao otići do obližnjih vikendica potražiti domaćeg vina. Bi. Nailazim na prvu - mogu dobiti vode; može; a imate za prodat vina?; nemam, al ako ćete popit ćašu; hoću... i drugu... - priča mi tako Ranko koliko je tu nekada bilo ribe, prije meliorativnih zahvata koji su oko Opuzena izvedeni 67'. Kaže, jegulje su se koprcale u tolikoj količini, da od nesnosne buke koju je to koprcanje proizvodilo - nije bilo šanse zaspat. E ovo ja zovem ribičkom:)). U slijedećoj kući vino nabavljeno; vraćam se do Martina...



O, evo i policije... "I tako, vi vozite?" He, he, zanimljiv način za pitati - zašto vozite. - "Pa da, mi, tako, vozimo..." - "A, ha"... brinu se policajci hoće li nam šatori izdržati zbog jakog vjetra; hoće, hoće... odoše... Staje opet auto. Tata od Bernardove cure nam je doneo domaće vino, vrhunsko, domaću rakiju, večeru... uuu, kako je to bilo lijepo:)). Kampiraš na divlje, i stiže dostava, he, he...



Ujutro se odlučujemo krenuti malom lokalnom cestom... bolje to nego magistrala.



E sad ovako - u dolini Neretve, postoje tri brda, i mi smo preko njih prešli. No, lokalna cesta bez auta, priroda, u svakom slučaju pet puta bolje od ravničarske magistralne ceste.



Samo što smo izašli na magistralu nailazimo na Zoku. Čovjek je krenuo za Finsku. Pukao mu šifter pa smišlja šta će... Preporučio je Martinu jeftinu hranu u Neumu. A u Neumu cijene za prekobacit se... dvaput... ti ljudi nisu normalni! U onim pricestnim rupama nigdje ne možeš nešto pošteno pojesti bez 60-70k kunića. Fast food smo našli.


Malo patetike:)

Nastavljamo za Dubrovnik. Gore-dole, gore-dole. gore-dole... Prilično teška relacija.



U sumrak stižem na Stradun. Odlučujem ovdje završiti put. Plan je bio baciti još koji kilometar, no: drugi dan sam ostao bez suputnika, što je podosta promjenilo neke parametre ovog putovanja; ovo travanjsko vrijeme sam prilično podcijenio i jako ga loše procjenio. Naučio sam da kad na vreći piše 0 stupnjeva to znači nula bodova, iliti gadno sam se nasmrzavao. No, sve u svemu, ja sam jako zadovoljan otvaranjem sezone: 811 prilično zahtjevnih kilometara s oko 5000 metara uzbrdice. Pozdravljam se s Martinom i vraćam se autobusom za Zagreb.

15.08. - 20.08., Zagreb - Senj - Pag - Zadar /398km/

Idemo na more – pa ljeto je... Krećem iz Zagreba oko jedan. Odlučio sam isprobati, za bicikliranje i bicikliste nezahvalnu preprometnu „staru karlovačku“. Razmišljam – subota je, Gospa – ne bi trebala biti gužva na cesti – no bila je – kako li je tek radnim/prometnim danom?!


Konji pod betonskim krovom - već na početku puta naznake vrućine koja me čeka

Sama cesta je više-manje OK, no stvarno mi nije jasno zašto onaj dio oko Stupnika mora izgledati kao poligon za tenkove.


Autoportret


Mrežnica

Odredište prvog dana je kamp Slapić – sve popularnije turističko odredište na Mrežnici, iza Duge Rese- tako sam barem čuo – i – popularno je, zaista...



Već prvi pogled na kamp odaje mi kako isti nije po mom ukusu, a to je mali, intimni... Cijena 59 kuna...



Nakon čakule s prvim susjedom, Andreasom Wolfom, koji je sa svojom suprugom i G Mercedesom upravo počeo upoznavati Htvatsku – standardna shema – tijesto, pa u šator. Odvoženo laganih 76km.



Ustajem prvi, sviće, šest sati je...


Mrežnica II

U sedam krećem. Današnji cilj je Senj. No, prije toga treba svladati Kapelu i Velebit. Odmah iza Duge Rese počinju uzbrdice, no ništa strašno, a i na kraju krajeva – tek sam krenuo, odmoran sam. Pravac Belavići, Zvečaj (gornji, bez ičega i donji), Generalski Stol, Zdenac, Skradnik. Tu već uzbrdica ide pravo uzbrdo pa je došlo vrijeme za obnovu energije u malom socrealističkom restoranu, kroz konzumiranje ogromne kajgane i brda pečenog krumpira.



Josipdol, prolazim... e sad više ne znam tko mi više pokazuje zube: Kapela koja me uporno pokušava uvjeriti da sam sve do sada zapravo išao nizbrdo, ili sunce, koje kao da mi onako od srca govori – A koji ti je, pa di ćeš po ovoj vrućini...



Baš u pravi čas, pogled nalijevo – odmorište u hladu, s izvorom pitke vode, i to zaprave, nije halucinacija... Natočio vodu, i taman da ću se još malo osvježit – evo ti dva Talijana... A reko pričekat ću da se ne guramo... Kad nisu ušli unutra, zube peru, sebe, kaladont, šamponi, uglavnom voda iz korita više nije upotrebljiva... Bolje da ne komentiram dotične...



Kapela se nastavlja, vrućina (paklena) se nastavlja.



Ugledah tablu na kojoj piše Kapela, i koja označava da sam na vrhu prijevoja, uh, kako olakšanje.



Spuštanac do Jezerana, Križopolje, Brinje.


Krivi put me prati...



Žuta Lokva – e, ajd što tu počinje penjanje na Velebit, nego promet – auto za kamionom, šleper za autom – i svima im, bit će zato što su tek sišli s autoputa, (ili ne, hm) noga stišće gas – itekako. Tu sad našu dragu policiju koja nas čuva, mazi i pazi, trebalo, netrebalo – nećemo vidjeti. Žutu Lokvu sam ostavio, kao zadnje mjesto prije uspona (pametno) i za opskrbu vodom. Tri srušene kuće, za sada – evo i zadnje kuće, u selu, na svu sreću, i na još veću sreću s bakicom ispred... Ne čuje što želim, no pantomimu je razumjela... Borba s prometom, uskom cestom, uzbrdicom – traje... Nakon tog trajanja još jedna meni draga tabla – na ovoj piše Vratnik...



U pozadini iste vidi se – more... Ajmo i do tog mora... Mrak već polako pada... Spuštanje traje nekih 40-45 minuta, i nije nimalo ugodno, čak štoviše – jako je naporno, pogotovo za ruke. (Sad će ispast – a ne valja uzbrdo, ne valja nizbrdo, he, he...)



Par kilometara prije Senja zapljuskuje me toplotni udar – „gore“ je naime bilo već dobrano zahladilo. Miris mora... Ne znam zašto – ali Senj mi je te večeri izgledao baš lijepo.

Vozim još nekoliko kilometara do kampa Ujča. Mjesta gotovo da i nema, pa mi kažu da mogu šator raširiti na njihovoj plaži. Ne uspjevam - šator mi nije iglu, što znači da moram zabiti klinove, a podloga je - oblutci veličine jajeta. Ni senjska bura mi ne pomaže. Pada spavanje u vreći, no prije toga idem do stanovite centrale kampa na jedno ožujsko. Tri stola. Za jednim ekipa s recepcije i iz tamošnjeg ronilačkog kluba - zeza se na račun turista koji sjede za drugim stolom, i ne razumiju ih, nego se pristojno smješkaju. Ja, s trećeg stola odlazim, jer atmosfera i nije baš nešto ugodna.. Treba još skuhati i večeru, a vjetar se ne stidi - ipak smo kraj Senja. Nakon što sam kuhalo zaklonio bisagama - želudac je uspješna napunjen. Spavanac pod vedrim nebom - ma i nije loše, samo mi je more preglasno. Valovi stalno zapljuskuju obalu. Zadovoljan sam - u jednom danu pali i Kapela i Velebit. 121km, ukupno 197. Laku noć Senj.

Završila je ova, razmjerno prospavana noć. Nikako mi ovaj kamp nije sjeo. Izjutra, kad ga napokon pravo i vidim dojam mi se pojačava. A kad mi je žena na recepciji rekla kako moram platit 82 kune, prekobacio sam se. – za plažno spavanje u vreći?! – a niste razvlačili šator – onda samo 57...!! Bicikl sam jedva izgurao na magistralu, jer se kamp do obale spušta pod kutom od sigurno dvadeset stupnjeva. Ili mi se samo tako činilo... kako bilo – nastavljam.



Doobalne serpentine koje idu malo gore-dole super su mi za vožnju, no već nakon Svetog Jurja počinje uspon na visinu od gotovo 400 metara. Ubi me ovaj uspon.



Dan prije sam po kapelsko-velebitskim vrletima bar uspjevao pronaći tu i tamo komadić hlada, no ovdje i kad se odmaram – cvrčim na suncu, doslovno... Prženi krumpiri opet vraćaju energiju, i pokazuju se u biti kao dobra, brza, jeftina, visokoenergetska stvar/hrana.


Prekrasan kamen, za sjesti - u hladu...



Nastavak vožnje do Prizne protiče vruće. U tim okolnostima, vožnja je sve, samo ne ugodno bicikliranje uz jadransku obalu. Čak i da je malo više uz, ne bih imao ništa protiv. Prizna – Žigljen 32kune. U Prizni me lik pokušao prevariti za pedeset kuna u vraćanju kusura. Da je zaista tako uvjerio me je kad mi nije htio dati obične vode za put – jer da je ima i za kupit, pa ako hoću.



Dolazim na Mjesec, čitaj Pag ili obrnuto, svejedno je...Sad će pet, pa znam da je vrućina malo popustila, ali to ovdje ne pomaže... tri kilometra uspona, majko mila...



Sreća što sunce polako zapada pa se da hlada uhvatit, ako se zalegne skroz uz stijenu. Evo me i u Novalji, točnije Gajcu gdje me prijatelji očekuju s hladnim pivom i pečenim kobasicama i smještajem dakako. Danas kipuća 64 kilometra, ukupno 261. Ovaj dan bi je bio puno teži od jučerašnjeg, čini mi se – baš zbog tog jučerašnjeg.



Spavanje do maksimalno, kava do maksimalno, doručak do... i tako sve; odmorio se i krenuo oko jedan, naravno po najvećoj vrućini. Pravac Ražanac. Pet-šest kilometara nakon dolaska na glavnu pašku cestu, prije penjaja uzbrdo skrećem lijevo. Prvih sedam-osam kilometara je makadam – treba isprobabat gume i na malo težem terenu. Laganini se vučem, voda doslovno nestaje... najveći problem su auti kojih ima podosta te prave konstantan oblak prašine. Kao da vrućina nije dovoljna. Kod Bošane počinje asfalt. Službeno (po karti) asfalt je cijelo vrijeme, u biti na par mjesta se ispod makadama dao nazrijeti asfalt, ali bit će da je isti star pedeset godina, budući da je doslovno nestao. Još pola sata i evo me u Pagu.



Još jedan socrealistički restoran, ovaj put na plaži. Goveđa juha, blitva i kuhani krumpir. Mljac. I 5378 litara vode sa 20 871 kockom leda. Do Ražanca još nešto malo više od trideset kilometara. Pokazalo se – jako laganih.

Dolazim u mali kamo odmah do plaže, baš onakav kakav volim. Postavljam šator, upoznajem susjede. Apsolventi agronomije, pozitivno nadobudni - mladi i naivni. Dogovaramo litru bijelog. Odlazim do gazde; reko, mogu ja odmah platit sve - vino ću ti naplatiti, smještaj besplatno - ali... neće ni čut - biciklom si, pa... Šta ti je dobar marketing. Za pedesetak kuna kupio me za cijeli život. Pričali do ponoći... Danas ugodnih 54 kilometra, ukupno 315.

Baš sam se fino naspavao. Nisam još pravo ni otvorio oči, kad - Komšija, oš kafu... tako je to kad imaš banjalučansku za kamp-susjedu. - hoću... Krenuo oko devetke. Idem do Zatona, pa do Vira. Prvo uspon do glavne ceste, pa onda devetpostotna mrcina... a na karti - ne dirajte mi ravnicu. Skrećem prema Vrsima,pa prema Ninu. Sjedam u zalogajnicu znakovitog imena . Za kvarat ure. Nakon pola sata stiže pomes frites. U Zatonu na plaži čekaju me Jura i Ljiljana. Red pive, red đuveča, red pive, red riže... kupanje jedva da mogu nazvati kupanjem, jer je dotično zapravo hodanje - više od pola sata treba da ti voda dođe do grla/vrata, a onda bove od stiropora i prostor za glisere. Naveče krećem za vir, tamo ću naime noćiti kod frendice. Preko Privlake, vozim... Jako prometna cesta. Vir - nije samo divlje izgrađen, nego mi nekako divlje i izgleda, sve je nekako čudno, bez ikakvog reda,, no da je puno, puno je - masa stranaca, nadam se samo da su posjetili još neko mjesto na našoj obali, jer Vir definitivno nije nešto za pokazati. Navikavam se na male kilometraže. To je to. 42 kilometra danas, 357 ukupno.

Ustajanje nešto prije osam. Drugo jutro za redom počinjem s dva deci crne kave, pardon, jutro prije je bila kafa... Još jednom vozim preko Vira... Ne, nisam sinoć zabrijao. Prelazim virski most prema Privlaci i osjećam se kao da dolazim u civilizaciju. Nakon Nina, do Zadra počinje biciklistička staza. Još malo kružim po Zadru, u kojemu, ali ono dobro što se kaže, znam jednu osobu. Dobru frendicu Melitu, i naravno da ju srećem. Što bi bilo kad bi bilo pravilo. Što da sam se u neki izlog zagledao dvije sekunde duže, ali nisam... Zadar je i krajnje odredište ovog dana, kao i ovog puta. Ukupnih 398 kilometara, dosta brda, previše sunca, premalo mora. Kraj.