5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Peti dan: Zwentendorf (AUT) - Pochlarn (AUT) /100km/

Ustanak u šest. Prvi u kampu, he, he...



Nakon malo šuma i livada, vrlo brzo sam opet na Dunavu.



Morgen - morgen... morgen - morgen... odzvanja... izjutra prilično glasno, prema desetki sve tiše... za to morgen Austrijanci su posebno zagrijani, nekako im baš znači, imam osjećaj... meni to znači spoznaju kako sam ustao ujutro! Dolazim do altenworthske hidroelektrane, preko koje prelazim prvi puta na sjevernu stranu Dunava.



Samo prelaženje - bez komentara:)



Snaga milijuna litara vode koja prolazi kroz pogone elektrane - zvuči jednostavno - fantastično moćno i glasno.



Isprva mi je drago što sam skrenuo s južne strane Dunava, ali brzo se pokazuje kako je ovo bilo, u pravom smislu riječi - pogrešno skretanje. To mjesto od svega 25 000 stanovnika držalo me zarobljenog 4 sata. Doslovno mi nije dali izaći van, stalno me vrtilo u krug. Čak mi je i probušilo gumu, ne bi li me zaustavilo, usporilo... Hvatam prvi most i prelazim u Mautern, gdje mijenjam gumu...



Najbliža pumpa je u Kermsu, no nema šanse da se vratim tamo...


Najveći gušt mi je voziti kroz ovakva mjestašca...


I ovakvu prirodu:)))

Vozim nekih 25 kilometara s pritiskom u zadnjom gumi manjim od dva bara.



Vjetar koji puše od jučer, dodatno je pojačao, tako da se, sve u svemu mučim na nekih 12km/h. Prilično naporno... Nekih desetak kilometara prije Melka nailazim na pumpu, ajmo reći da je to pumpa... Obiteljska kuća u kojoj sam živi bakica od kojih 65-70 godina sa ogromnim mužjakom njemačkog ovčara Aronom. Pumpanje gume - pola eura.



Na kućnoj terasi sjedi Austrijanac kojem je biciklirajući "ošla" noga, pa čeka sina i prijevoz do Beča. Sjedam s njim malo i ja odmoriti, i načuditi se ovom čudnom obrtu. Bakica sam vodi i radi na benzinskoj pumpi... eto... Prolazim kroz Melk.



Lijepo mjesto, da ne dužim... Lokalci me zaskaču pitanjem - trebam li smještaj; nema toga samo na našem Jadranu... Produžujem do Pochlarna, rodnog mjesta Oskara Kokoschke. Kilometar iza dolazim do kampa Naturfrend. Simpatična domaćica i vlasnica ovog obiteljskog kampa, Birgit, u žurbi mi govori kako je cijena osam eura za noć, al da za istu cijenu mogu spavati i u kući. Super, malo kreveta neće škoditi, a tu je i ušteda vremena - tipa šator gore, šator dole. U žurbi je bila, jer odlazi i ostavlja mi cijelu kuću.



Klučeve ujutro ubacite tu, u frižideru vam je pivo, vino, sokovi. Cjenik je sa strane, kao i kutija u koju stavite novac (u kojoj je bilo kojih 30-40 eura). Izda mi nabrzake račun, naplati tih osam eura, upiše me kao 3447. gosta od 1986. godine i ode. Nevjerojatno!!!

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Četvrti dan: Baden (AUT) - Zwentendorf (AUT) /103km/

Mobitel zvoni u 4 ujutro. Reko, ma budem još malo, no koju minutu kasnije neki pas se uzmuvao oko šatora i totalno me razbudio. Ustajem, izlazim van iz šatora - i imam što i vidjeti: s druge strane šumarka u koji sam par sati prije mrtav umoran ušao, nalazi se ograda, dvorište, kuća. Slijedi u najvećoj tišini sklapanje šatora i spremanje opreme.



Idem do Beča, no prvo treba proći Baden u kojem sam već oko pet ujutro. Ono što na karti izgleda kao lokalna cesta koja ulazi u Beč, u stvarnosti je cesta s pet traka. Kiša naravno i dalje pada. Skroz sam neispavan i jako umoran. Odjednom na karti vidim kamp na obali Dunava, sjeverozapadno od Beča. Netko ga je preko noći ucrtao na moju kartu, jer juče tu nije bio, nema šanse... Vozikam se malo po još usnulom centru Beča, te odlazim do Dunava.



Krećem uzvodno, tražeći spomenuti kamp.



Istovremeno dolazim na EuroVelo6, jednu od najpopularnijih biciklističkih ruta u Europi, koja u svojoj punoj dužini ide od zapadne francuske obale do Crnog mora.



Napokon cesta/staza za odmor. Čak više za mozak, nego za tijelo. Postavljanje cilja, spomenuti kamp, olakšava vožnju. Još je jutro, a već imam pedesetak kilometara u nogama/kotačima. Dolazim do kampa, ali zbog super ceste i dodatne energije, odlučujem nastaviti. Zbunjuju me, doslovno stotine biciklista s ortlieb bisagama. Šta ih stvarno toliko putuje, pitam se... Desetak kilometara od Beča, isti nestaju. Shvaćam da su to bili rekreativci, ali ne shvaćam zašto u gradsku vožnju moraju izaći "pod punom opremom"... Šminkeri!



Upoznajem španjsolki par, Teresu i Miquela, koji su upravo avionom došli do Beča, te započeli svoju vožnju. Nakon sat vremena s njima, napuštam ih...



Stajem odmoriti, ručati...


Pogled!


Pogled2!



Energetski potpuno obnovljen nastavljam dalje. Time for stop - kaže Tony odjednom, (nisam se ni snašao) biciklist koji dolazi iz pravca Munchena, a ide za Budimpeštu. Napokon netko tko nije POB, doda Tony. - Što je POB? - "Pedestrian on bicycle". - He, he, zgodno - istinito... Vamo-tamo, Tony odjednom počne pričati o crnim vranama, sivim vranama, tu počinju, tu prestaju... Birdwatching - još jedna zajednička tema:)) Spomenuo je odjednom - poplave! - Molim?! - Pa na svim je vijestima, šta ne vidiš ove helikoptere koji cijeli dan nadleću i pregledavaju poplavljena područja?! - Četvrti dan sam offline, pa ne znam za to... Još gledam, kao, svugdje oko mene voda - baš lijepo!



Za kraj smo usporedili naše Brooks-ove, i eto... super lik...


Neki neodlučni postavljali ove znakove:)

Prolazim Tulnn, te oko 16h stižem u krajnje odredište četvrtog dana - Zwentendorf. Malo mjestašce na Dunavu, mali kamp, mala cijena - 7 eura. Dan je rano počeo, neka ranije i završi... barem što se bicikliranja tiče.



Zasuženi Stiegl, tj. dva, pa postavljanje šatora, pa kuhanje tijesta, preslagivanje stvari u bisagama - već mogu govoriti i o nekoj rutini.



Mislim da sam zaspao oko devet, ne sjećam se:))

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Treci dan: Szombathely (HUN) - Baden (AUT) /131km/

Kamp sam napustio oko deset. Da li ići na Bucsu ili Koszeg? Koszeg! Prvo idem razmijeniti pet eura u forinte, ne bi li uzeo nešto za jesti. Razmjena valuta pretvorila se u ne znam ni sam što...


"Mjenjačnička papirologija" u Mađarskoj

Od kad sam sjeo nasuprot službene osobe u banci, do završetka transakcije trebalo je oko dvadeset minuta. Zadnjih 6-7 sam čekao da "novac" stigne iz sefa. E, to se zove birokracija. Napokon krećem dalje.



Nakon desetak kilometara pojavljuje se znak zabrane prometovanja biciklom dotičnom cestom - a pasa nema na istoj. Takvog znaka nije bilo na onoj šleperskoj cesti. Ulazak u Austriju - nekako čudan. Gledam te zapuštene zgrade koje su nekada bile službeni zid željezne zavjese, a sad tu tako bezveze stoje. Mađarska definitivno ni po čemu ne izgleda da je u EU, i to već desetu godinu.



Prvih par kilometara kroz Austriju govori tako puno. Što može donijeti komunizam, primjenjen kao totalitarni režim, a što kapitalizam, zdravi - ne ovaj hrvatski. Sjetim se birtijskog razgovora dvojca do mene prvog dana putovanja kad sam se sklanjao od kiše u kojem su komentirali brojku od 500 000 naših branitelja povlačeći paralelu s Njemačkom nakon WW2: Švabe su nakon rata prionili raditi i graditi, a ne svi u penziju ko naši, zato su i postali to što jesu - zaključiše ljudi koji su vjerojatno "samo" mali poljoprivrednici.



I tako... oporavljam se od mađarskog, te mi njemački izgleda kao materinji jezik. Mađarski mi je uvijek bio tako filmičan, ali nikako nije praktičan - ako putuješ kroz Mađarsku, poglavito - ako baš nitko ne govori engleski, a u Mađarskoj ne govori.



Navlače se oblaci, gadni - pravim pauzu, kao dok prođu... Sat vremena i ništa... Čim sam krenuo pljusak, i još jedan. 15-20 kilometara uzbrdice prije Sieggrabena. Uh... Kiša malo stala, sva sreća, jer slijedi višekilometarska šestpostotna nizbrdica... U Mattersburgu me zaustavlja oduševljeni srednjovječni građevinski radnik. On slijedeći tjedan kreće biciklom za Italiju... Noć pada, ubrzo bih trebao naići na kamp. Više ne postoji. No tu je i drugi, bar na karti. I u zbilji je - ali samo s bungalovima koji se mogu iznajmiti jedino na duže vrijeme. Baš super. Kako mi je današnji cilj - što više se približiti Dunavu, u tom pravcu po karti tražim novi kamp. Opa... Prvi je na nekih 50-60 kilometara, desetak kilometara iza Badena. Što je tu je. Kiša pojačava, mokar sam do kože. Prolazim kroz Wiener Neustadt i krećem prema Beču. Na pola puta je skretanje za Baden. Sve je gore za voziti. Jaka kiša, mrak pomiješan s automobilskim svjetlima, izuzetno prometna cesta. Nakon skretanja za Baden, ono što je do tada bila lokalna cesta, ma koliko bila široka i prometna, postaje "službeni" autoput. Ovo nije dobro. Vozim po zaustavnom traku, jer jednostavno - znam da nema natrag. Već je 22h. Pomaže saznanje da je do Badena 3-4 kilometra, te da vožnja po autoputu neće dugo trajati. Samo da policija ne naiđe - nije naišla. Prolazim Baden i idem prema možebitnom kampu. Cesta jako brza, jako prometna, uska. Ja umoran, mokar, koncentracija pada - i tko zna postoji li taj kamp uopće, kada ni zadnja dva nije bilo. Mrkli mrak. Stajem kod prvog šumarka oko 22.30.h. Slijedi divlje kampiranje. Baš sam odabarao mjesto - više-manje kraj Beča. Uvlačim bicikl i opremu među drveće. Svjetlo ne palim, jer ne znam zapravo gdje sam - oko mene apsolutni mrak - u kojem razvlačim šator. U vreći sam oko ponoći - navijam sat za 4 ujutro. Kakav dan.

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Drugi dan: Varaždin (CRO) - Szombathely (HUN) /138km/

Pokušao ujutro što duže iskoristiti blagodati kreveta, no već oko devetke, rotacije su postale preučestale, te ustajem.



Pozdravljam se s Julijanom, kojeg mi je zaista neizmjerno drago bilo vidjeti.



Obavlajam/kupujem po Varaždinu još neke sitnice i ne mogu se načuditi koliko je grad za ponedjeljak oko podne - prazan.



Pravac Pušćine, Nedelišće, Čakovec - čas posla. Cesta izvrsna, srećem, istina samo mahanjem prve bicikliste iz suprotnog pravca; prvo četvorka, pa individualac. Evo i Murskog Središća, evo i granice, evo i Slovenije. Znao sam da ću kroz istu prolaziti kratko, 11 kilometara ispostavilo se, no nisam se okrenuo oko sebe i već skužim najavu mađarske granice.



Brže bolje naći motiv za bar jednu fotku - i evo ga... Tipična slovenska katedrala(duha). Zbog male količine uzorka, povjesničari umjetnosti nisu uspjeli utvrditi kojem stilu ova crkva pripada... Ne moram ni govoriti da su se ceste kroz Sloveniju, naglo "pokvarile", no ono što me dočekalo u Mađarskoj nisam mogao zamisliti ni za Kirgistan. Rupe na cesti su duboke doslovno 30-40cm... pa kako po tome voze auti, pomislih; nikako! Dospio sam na neku vrstu kamionske ceste. Šleper za šleperom... njih tisuće... Još sam si mislio kako na ovu rutu nisam naletio na biciklističkim forumima, eto razloga; no nije mi palo na pamet posjetiti one kamiondžijske...


Hrvatska zastava na mađarskom tlu:)

Kao da kamioni nisu bili dovoljni - kreće kiša, oluja, vjetar... Nakon pedesetak kilometara Mađarske, nešto prije Kormenda, srećem Kubu i Voyteka, dvojcu Poljaka koji idu za Julijske Alpe, kako rekoše.



Tek su sišli sa seoske ceste i još su u šoku glede (vrste) prometa. Spomenuta seoska cesta iza Kormenda sada dolazi pod moje kotače i zaista je pravi odmor za - sve.


Prilično polavljena Mađarska

Na trenutak mi se učini da sam u šumi vidio divlju svinju. Ne bih siguran; no u idućih par minuta pred bicikl mi istrčaše zec i srna, pa rekoh - ipak je ono mogla biti divlja svinja. Karta pokazuje kamp jugozapadno od Szombathelya. Ni k, a kamoli kamp.



Ulazim u grad oko devet. Ne moram ni spominjati da nigdje nema žive duše. Odlazim do pumpe na kojoj "pumpaš" mijenja ulje jednoj ženi na kii pride. Pitam za kamp - camping - žena kaže - njemački, ruski, slovenski. Slovenski će biti ok, ja sam iz Hrvatske... Na tečnom hrvatskom mi je objasnila gdje je kamp.


"Topart Kemping"

Lijevo, desno - i nađoh ga. Ajmo na zasluženo spavanje.

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Prvi dan: Zagreb(CRO) - Varaždin (CRO) /87km/

Vrijeme je i da se napokon baci neki "ozbiljniji kilometar". Ajmo - pa dokle bude išlo. Jutarnja kavica u Olivi, pred polazak, pretvorila se naravno u poslijepodnevnu. Navratili Bizmi, Grzelj, Marina. Po stoti put pročakulavanje potrebnog i nepotrebnog glede puta.


snimio: Dragan Matić

Jedina korisna bila je Marina koja je donijela sve moguće kremice i ine stvarčice, za ako se, ne daj Bože, nešto dogodi. Hvala Marina!! Osjećam se dvojako na način da s jedne strane ne osjećam ništa, a s druge pak se trudim nešto osjećat.


snimio: Dragan Matić

Nakon silnih bliceva, crvenog tepiha, helikoptera i satelita - krećem.


snimio: Dragan Matić

Prvih par stotina metara, i reko - to je to, idemo... Ponovno taj istočni izlaz iz grada, koji traje i traje... Sesvete prošle - napokon! I, nisam pokisao... stalno mi je naime bilo u glavi - samo da ne pokisnem dok sam još u Zagrebu. - Pravac Varaždin, gdje me čeka prijatelj iz srednjoškolskih dana, Julijano, a kojeg nisam vidio nekih 12-13 godina. Dva pljuska sam izbjegao pauziranjem uz Cool. Nekako još nisam svjestan puta, pa ni ne primjećujem svijet oko sebe. Palo mi je samo u jednom trenutku na pamet, vozeći se kroz ta sela, kako bicikl više nitko ne koristi kao prijevozno sredstvo, vidjeh samo par rekreativaca i to je to... Sjetih se svog odrastanja (u Strizivojni, kod dide i bake, op.a.) kada je bicikl bio jako bitna i važna stvar; bilo je neke romantike u tome!



Misli i primisli prolaze, mrak polako pada, pada i Varaždin breg, neš ti brega, he, he... U Varaždin stižem oko 21.30... nije ni loše budući da sam s Jaruna krenuo tek u 14.30. U "Rubin"-u me čekaju Julijano i Duda, moji domaćini prvog dana putovanja. Nakon onog pa šta ima, što baš i ne funkcionira kad nekog ne vidiš gotovo od srednje, slijedi prepričavanje mladenačkih dogodovština... Uuuu...



I, - posljedni "civilizirani" spavanac:)

17.-18. lipanj 2009.; Zagreb - Čigoć - Slavonski Brod /263km/

Priprema za ljeto:))... kroz još jedan dvodnevni izlet, ili bi ovaj put slobodno mogao reći i dvodnevno putovanje... Polazak iz Zagreba oko 12.30h... Tabla na kojoj je "prekrižen Zagreb" "zasjala"je tek nakon 26km, na izlazu iz Ivanje Reke... Borba sa šleperima trajala je još nekih 10-15 kilometara, do skretanja za Dugo Selo, nešto prije Rugvice. Sve u svemu gotovo tri sata vožnje bez ikakvog gušta... No, kao da sam u sekundi prebačen u neki drugi svijet, sav pakao gradske i još gore prigradske vožnje, u trenu nestaju, zajedno s kamionima, gužvom, zgradama, prašinom... Pravac Sisak... Prolaze Oborovo, Topolje... Sava teče pokraj mene, no još ne dobivam vizualnu potvrdu toga - tu je nasip i kojih pedesetak metara neprobojne prašume... Pet sati je, vrijeme za ručak i za stanku... i za prvi pogled na meni omiljenu rijeku...



Ručak bez kruha... zadnjih nekoliko sela i zaselaka nema trgovine. Tako je to kad sam si jutros prilikom pakiranja poželio za ručak svježi kruh.



Rijeka Sava, vrlo brzo nakon Zagreba poprima izgled ozbiljne/ozbiljnije rijeke. Spora, tamna... Samo joj širina odaje položaj...







Kiša je nekako cijelo vrijeme bila u zraku, no, unatoč prognozi i dotičnom osjećaju nije pala. Dakle, uvjeti za vožnju savršeni/oblačno...



Nastavak... Martinska Ves, Mahovo, Hrastelnica... sva sela izgledaju prilično mrtvo, osim jednog, bezimenog (nema table, a nema ga ni na karti) - romskog... svi na cesti - i mlado i staro... - kol'ko taj (bicikl op.a.) može ići na sat... smijem se i primjećujem kako psi u ovom naselju nemaju ništa protiv biciklista:))...

Hrastelnica, Sisak, noć se polako nazire...



Sisak, ostavljam iza sebe... Neobičan miris tj. odvratan smrad!!! Prvo ne kužim što je, i onda se sjetih novinskih članaka o ovdašnjem zagađenju zraka... katastrofa!!!



Oko 21.20h stižem u krajnje odredište prvog dana bicikliranja - Europsko selo roda - Čigoć - selo s više roda nego ljudi. Kako je već pao mrak, rode ne vidim, ali ih itekako čujem. Rode se naime glasaju vrlo specifično - klepeću kljunovima, istovremeno zabacujući glavu, proizvodeći na taj način, izuzetno glasan, a meni prekrasan zvuk.
Šator nalazi svoje mjesto u sklopu "Tradicija". Fantastično mjesto - koje me trebalo koštati 80kn, no gazda reče - biciklom si došao? daj dvadeset i u redu je:)) više na www.tradicije-cigoc.hr , mjesto je stvarno za preporučiti...
Spavanac, zaslužen i nakon 117km itekako potrebit...



Kamp, osim mene, te noći nije imao gostiju...



... no u zatvorenom dijelu "Tradicija" - Francuzi, Talijani... puno...



Čigoć, no ni u okolnim selima nema ništa manje roda... mrak...



Cijeli ovo područje dio je Parka prirode "Lonjsko polje".



Močvarno područje koje naplavljuje rijeka Sava...



Meni najljepše mjesto Lonjskog polja - Mužilovčica!



Taman čovjek izađe iz dvorišta... - Lijep pogled imate... - A šta to vrijedi kad su svi mladi otišli, samo staro ostalo... - A e... (A što da mu kažem...)



"Turizam Ravlić"



Eo me opet na Savi...



I opet...



Vrućina iza mene... btw - ravnica u pravom smislu riječi...



"Hladovina" ispred mene... prvi dio puta vožnje kroz šume Lonjskog polja - fantastičan u svakom smislu!!!



Drugi dio je pokvarilo dvadesetak kilometara """"ceste""""!!!!!!



Kod Krapja skrećem prema Subockoj gdje izlazim na takozvanu "staru cestu" pravca Zagreb - istok... Nakon par kilometara Novska... Vrućina postaje paklena, vožnja nemoguća, troše se litre vode... fotki više nema jer mi zbog uvjeta vožnje iste nisu pale na pamet... Jedno bezalkoholno u Okučanima, pa još jedno uz pola kile tjestenine u Novoj Gradišci... Temperatura kao da pada, te se da lakše voziti... Oko Oriovca me hvata mrak... skroz... 22.15h stižem na korzo u Slavonskom Brodu... 146km, ukupno u dva dana 263 kilometra!!!

Dodatak apropos mnogih forumskih rasprava glede prijevoza bicikla autobusom. Dakle, sutradan sam se vratio u Zagreb, Čazmatransom... Vozač "prihvatio" bicikl sa svim stvarima kao jednu običnu torbu... - sedam kuna, reče on... - evo dvadeset i u redu je - ovaj puta reče ja:)))