2wheels2marins

04/2010 Zagreb - Dubrovnik 811km

2010-04-19T01:36:00.000-07:00

Snimio: Dragan Matić

Čini mi se da je zima gotova. Čini mi se.... Nikada mi zima nije bila tako duga. To je i razlog zašto me već prvo sunce izvlači na cestu; na "dužu" cestu. Kao i obično sve počinje jutarnjom kavom u Olivi na jarunskom placu. Tu su Matić, Lazić, Marina, te Dario i ja koji smo zaduženi za pedaliranje.

Snimio: Dario Grzelj

Nismo pravo ni krenuli, a obojica već osjećamo posljedice višemjesečne zimske stanke.

Još prije nego što smo došli do Olive srećem Bornu Kačića, čovjeka koji definitivno ima što reći o touring biciklizmu... I tako, riječ, dvije i Borna primjećuje velike Ortlieb bisage na prednjem kotaču mog bicikla... Hmm. Hmm - kažem i ja. Prvi put sam vidio da netko na prednji kotač stavlja velike bisage kad sam gledao moj daleko najdraži dokumentarni film (pogledao ga bar pedeset puta, doslovno...) - Asiemut. Pa reko prije puta - idem i ja to probat, čisto da znam. Svoje prednje male bisage posuđujem Dariju, a ja od prijatelja Cole posuđujem velike. Jutro je krenulo, nekako sa susretima, raznim... Na savskom mostu do nas dolazi biciklist, s kojih 55-60 godina na leđima... počinje nabrajati gdje je sve bio, biciklom naravno... Ne znam da li je i jednu europsku državu propustio. "Idem danas do Siska i nazad" - reče... I ode... Idemo polako i mi do Donjeg Zvečaja, mjesta kojih 10-15km iza Duge Rese, gdje poznanik mog suputnika ima vikendicu; nisu se stigli naći glede ključeva, pa budemo preko ograde i na livadu...

Kućica na vrku Kupinečkog Kraljevca... Ma tko ju ne bi poželio

Sama vožnja prvog dana i nije bila nešto naporna, u biti, ravnica je većinom; više sam bio umoran od slabog sna protekle noći, koji btw nije imao prilike nešto ni potrajati jer sam spavao svega 4 sata; no dobro - nećemo se previše žaliti, osjećaj povratka na cestu je jednostavno fantastičan i daje snage koliko god mi iste treba:).

Pada mrak, pada i prva malo ozbiljnija uzbrdica, koja naravno dolazi na kraju dana, pada i dolazak u Donji Zvečaj, pada fantastičan pogled na Mrežnicu, pada i kiša. Nakon kišnog postavljanja šatora, večere i malo čakulanja s Dariom, oko ponoći - padam i ja - u san.

Ja, u šatoru:)

Niti ovaj nije bio neki jer je cijelu noć kiša padala, te samim time udarala po mom šatoru. Nije da mi to nešto posebno smeta, dapače, nego jednostavno - svaki put kad stane, pa opet počne - probudi te. Finalno buđenje oko šest. Sjetim se kad mi je Dario, koji je išao leći negdje oko desetke rekao - nemoj sad da buđenje bude oko šest. Ajd dobro... Uživam u pogledu, puna dva sata, i u slapovima - koji buče, tako divno... Iza osmice izvlači se i Dario iz šatora... krećemo tek oko 11.30. Prepreprespooooroooo... Ova tounjska uzbrdica mi nikako ne sjeda; uz toliki vjetar u prsa, nikako...

Snimio: Dario Grzelj

Nakon dvadesetak kilometara Dario me zove radio vezom - "Pričekaj me"... Dolazi - "Odustajem, ne mogu, patim se..." "Hmm..., pa nije ni da mene božja ruka gura..." Uzimam od njega neke stvari i nastavljam sam. Čudno nekako odjednom. Cijeli put smo planirali za dvojicu; kad u sekundi ostaneš sam na cesti sve je odjednom drugačije - i fizički i psihički. Vozim još dvadesetak kilometara. Vjetar stvarno ne da voziti.

Razmišljam - hoću li stići preko Kapele prije mraka, i taman u Josipdolu na benzinskoj pumpi počinjem razgovor s Josipom. "Mogu staviti šator kod tebe u dvorište?" - "Možeš". Josip živi s dvije sestre; blizankom Josipom i Slavicom. Radi u kamenolomu osam godina, a ima samo 27. Plaća je kaže odlična - zna biti i dvije i po. Životna želja mu je položiti vozački. Njemu i njegovim sestrama centar zbivanja u životu je - televizor, i to baš kao neka jako važna kutija. Njihove fotke ostaju u mojoj privatnoj arhivi jer, taj njihov strah da im slike ne završe na internetu ili facebook-u nije za opisati. Nije ni čudo, jer te dvije riječi oni uvijek vežu uz negativno, iako zapravo nemaju pravu sliku što je "to". Ali njihova kutija ih redovno obavještava o "slavnima" i slavnima, koji isto tako redovno završavaju na internetu ili facebook-u. Kroz jako ugodno poslijepodne i veče, ponudili su mi i sobu - "Hvala, no, šator je već postavljen, a i plan mi je ustat jako rano, pa..." Josip me prati do šatora i kaže ničim izazvan - "Da mi je deset tisuća kuna, mogao bih se oženiti!" - "???" - "Pa jednostavno, za pet tisuća kuna kupim auto (a vozačka?), a za pet namjestim spavaću sobu". Moram priznati, stvarno jednostavno. Ustajanje u šest... Napokon sam se naspavao iako je s Kapele cijelu noć puhao grozno jak vjetar, sve od sebe je davao da mi pokida šator, a i smrzo sam se uf, u dvije vreće...

Autoput...

Napuštam Rakovo polje i napadam Kapelu.

Prošle godine me gadno namučila, ali tad je bilo pakleno vruće. No sad je tu zimska stanka, forma sada i u kolovozu nije za usporediti. Baš me zanimalo kako će to ići...

Teško je išlo jako. Vjetar u prsa, rastura, hladno, već na 600-700 metara nadmorske oko mene sve bijelo.

Na trenutak mi se čini da je ovaj put teže nego prošle godine, a onda se sjetim vrućine, uf što je bilo vruće ljetos.

Zimovka, Gimpl, Pyrrhula pyrrhula

I onda odjednom čujem "dji-dji, dji-dji"! Ovo ne pamtim kad sam zadnji put čuo. Prekrasan gimpl kao da mi je govorio - ajde, možeš ti to.

Kapela odvožena - sad Velebit.

Snagu mi daje plan kojim ću naveče biti na moru. Pedala po pedala i evo me na Vratniku. Taman na prijevoju počinje grozna kiša. Kao da vjetar nije dovoljan. Ma super... 12-13 kilometarsko, prilično strmo spuštanje sa ovako teškim biciklom, uz jak vjetar koji ni sam ne zna u kojem pravcu puše i uz jaku kišu koja definitivno pada prema dole... Kao što rekoh - ma super!!! Krećem iz Senja prema jugu magistralom, a u potrazi za nekim ok mjestom gdje bi mogao staviti šator, no nakon samo par kilometara počinje pravo senjsko orkansko nevrijeme. Zaista se ne može voziti po ovome. Smračilo se, koncentracija mi slabi... Vraćam se u Senj, gdje uzimam sobu. Krevet. I da, ovo s velikim bisagama na prednjem kotaču i nije bila najbolja ideja. Na nizbrdicama bicikl pleše, a jooj... Preslagujem stvari, te naprijed stavljam one najlakše.

Goli otok...

E sad sam se tek pravo naspavao. Idemoooo:))) - pravac Ražanac.

Vrijeme sunčano, ali svaki pogled prema Velebitu mi doslovno smrači pogled. Ogromna oblačina prijeti i prijeti... Kilometri idu prilično lagano, tako da me ni uzbrdica iza Svetog Jurja nije nešto posebno impresionirala, za razliku od prošle godine. Zaključujem - da je po vrućini ipak bilo znatno gore voziti. Prizna - Žigljen - u 15h po rasporedu, no kako se ranije napunio autima, ranije je i krenuo. Logično, zašto ne bi - jer kad je pun - niti jedan auto više ne može stati - no bicikl može - zato biciklisti - savjet, ne obraćajte pažnju na vozni red trajekata.

Napokon paški makadam. Uuu, ovo je jedna od najljepših dionica puta, znam to:).

Paški kilometri iza grada Paga lete. Opet me uhvatio mrak. Točno mi fale ona dva sata, koliko po ljeti dan traje duže. Brdašca prije Ražanca mi postaju baš naporna. Dolazim u kamp - koji ne radi. Pitam vlasnika - mogu li postaviti šator? Ma ni čut; u apartman kaže; ali; vani je zima, ideš u apartman; ali (apartman mi je definitivno van budgeta); za tebe je besplatno, ti si putnik! A što reći... Ujutro se pozdravljam sa svojim domaćinima. Krećem... prije Zadra nailazim na skupinu (očigledno) profesionalnih biciklista. U pratnji su naime auta s rotirkama koji im omogućuju od prometa neometan trening. Svi me pozdravljaju dižući ruku, pozdravljam i ja njih. Jedan od njih kaže, onako za sebe, iliti za njih - "Koji kralj". Uf kako me ovo podiglo, kao da mi je netko ubrizgao inekciju nuklearnitusa. Kad malo bolje razmislim, čudno je sve to. Oni su profići, a ja sam tek amater s pivom u ruci, i onda oni za mene kažu - koji kralj. Al gledajte sad ovo - njihov bicikl je težak 6 kilograma i paze na svaki gram. Moj je sa svom opremom težak 60 kilograma, a i da je 70, baš me briga:)) He, he - eto. Kralj sad mora dalje voziti. Dobio je vjetar u leđa na psihičkoj, a iza Zadra i na fizičkoj bazi - vjetar u leđa, i to kakav, napokon:).

Već u 13h brojim 70km.

Pogled nalijevo - Vransko jezero. Dosta za danas - odlučujem. Plan mi je bio ubacit se na neku ornitološku promatračnicu. Dolazim do prve; neće ići, voda previsoka, samo se s čamcem može do nje... Dolatim do druge, ista stvar. Zovem prijatelja ornitologa koji je pola svog života provisio na ovom jezeru - nedostupan.

Uskršnji ručak, negdje, na nekom kamenu...

A ništ - idem preko do Pakoštana, vidio sam da tamo neki kamp radi. Ogromno socrealističko zdanje - 120 kuna! ??? Preko puta vidim mali privatni kamp, no sav je u kamenu, što mom šatoru (onaj iglu je ostao kod Daria) nikako (opet) ne odgovara. Pitam ženu za koliko bih mogao dobiti krevet? 50kn. Apartman s terasom, i vinom i večerom i doručkom i hranom za put. Da nema dobrih ljudi - ne bi bilo svijeta, kažu...

Gledam tako ovo kamenje, raslinje, makiju, drvca - i pomislim - ovo je čista ekskluziva, ovo garant nitko nikada nije fotografirao. Svi fotkaju more, zalaske sunca, primoštene i velebite, šibenike i pagove, al ovo ne... pa mi nekako baš došlo žao tog kamenja, raslinja, makije i drvaca - i eto... :)))

O ho, ho... Evo ga... Vjetar u prsaaaa.... aaaaa... Kida me, lomi me... još dok sam vozio uz Vransko, išlo je nekako, ali čim sam izašao na magistralu, uff...

Iza Šibenika kreće i kiša koji cijeli dan nekako prijeti... Ma prekrasno:(( Tada mi se javlja couchsurferica Silvija - da mogu prespavati kod nje. Ma prekrasno:)).

Spuštam se na šibensku rivu, gdje se za koji sat trebam naći sa Silvijom, kad mi netko maše. ? Martin. Urugvajac koji ide biciklom oko svijeta. Dvije i pol godine radio je u Barceloni, istekao mu je ugovor i sad ide doma biciklom. Dogovaramo se da ujutro nastavimo zajedno. Veče sa Silvijom - super. Sati i sati razgovora u obližnjem bircu, i onda za kraj - omiljena zajednička tema - Zeitgeist.

Ujutro u devet se nalazim s Martinom. Dogovaramo se da ćemo taj dan voziti do Trogira.

Nabio je Martin fajn tempo, no nisam ni ja za baciti.

U Trogiru stajemo nešto pregristi... Lagano na rivi, koja 2-3 sata... prođe i to, a nema još ni dva sata. Ajmo još malo voziti.

Ovdje se još smijem kiši... uf...

Odmah iza Trogira počinje kiša. I to kakva... Oprema za kišu je tu... ma... za pola sata sam mokar do kosti. U patikama su mi dva jezera. Nimalo ugodna vožnja po splitskim obilaznicama.

U Podstrani nailazimo na prekrasni mali kamp na samoj obali mora. Gazde nema no mi dižemo šatore. Prste na desnoj nozi ne mogu pomaknuti; ništa ne pomaže, ne reagiraju - nikada to nisam doživio, prilično neugodan osjećaj. Evo i gazde, evo i tuša, evo i vruće vode - pod kojom moji prsti oživljavaju. Gazda nam donosi litru domaćeg crnog, kiša stala, mi došli sebi, ma sve odlično:).

A sad za Makarsku. Puše lagani vjetar u leđa, no s Biokova udara bura, onako na momente.

Veliko plavetnilo...

Gledam površinu mora - i gledam kako se na njoj vjetrovi sudaraju. Na njoj i na meni.

Malo zelenilo...

Ova bura je gadna, doslovno te baca po cesti, što može biti dosta nezgodno u gužvi s kamionima.

U Makarskoj nas je ugostio Damir Ravlić. Prijatelju hvala na gostoprimstvu, mislim mala riječ za nekoga tko ti da predsjednički apartman. 4 sobe (koje nam ne trebaju, al nek se nađe:)), terasa od 100 kvadrata, ma ono...

Pa kad je već tako slijedi odmor. Jedan dan, i još jedan. Bicikli servisirani, pukle mi prije Makarske dvije žbice, od preopterećenja - bit će... hm...

E, ja bi samo ovo...

Nastavljamo dalje nakon ovog dvodnevnog odmora.

Stvarno je mrak ta makarska rivijera.

Stvarno je:)))

Prije puta, prijatelj Bernard, također touring biciklist, spominjao mi je odlično mjesto za divlje kampiranje na samom ušću Neretve u Jadran. Zovem ga da mi još jednom objasni kako doći tamo. Objašnjeno - nađeno.

Vau - e ovo se zove raj. Ne moram ni govoriti da vjetar kida šatore, ali... uf što je lijepo. Martin me pita bi li mogao otići do obližnjih vikendica potražiti domaćeg vina. Bi. Nailazim na prvu - mogu dobiti vode; može; a imate za prodat vina?; nemam, al ako ćete popit ćašu; hoću... i drugu... - priča mi tako Ranko koliko je tu nekada bilo ribe, prije meliorativnih zahvata koji su oko Opuzena izvedeni 67'. Kaže, jegulje su se koprcale u tolikoj količini, da od nesnosne buke koju je to koprcanje proizvodilo - nije bilo šanse zaspat. E ovo ja zovem ribičkom:)). U slijedećoj kući vino nabavljeno; vraćam se do Martina...

O, evo i policije... "I tako, vi vozite?" He, he, zanimljiv način za pitati - zašto vozite. - "Pa da, mi, tako, vozimo..." - "A, ha"... brinu se policajci hoće li nam šatori izdržati zbog jakog vjetra; hoće, hoće... odoše... Staje opet auto. Tata od Bernardove cure nam je doneo domaće vino, vrhunsko, domaću rakiju, večeru... uuu, kako je to bilo lijepo:)). Kampiraš na divlje, i stiže dostava, he, he...

Ujutro se odlučujemo krenuti malom lokalnom cestom... bolje to nego magistrala.

E sad ovako - u dolini Neretve, postoje tri brda, i mi smo preko njih prešli. No, lokalna cesta bez auta, priroda, u svakom slučaju pet puta bolje od ravničarske magistralne ceste.

Samo što smo izašli na magistralu nailazimo na Zoku. Čovjek je krenuo za Finsku. Pukao mu šifter pa smišlja šta će... Preporučio je Martinu jeftinu hranu u Neumu. A u Neumu cijene za prekobacit se... dvaput... ti ljudi nisu normalni! U onim pricestnim rupama nigdje ne možeš nešto pošteno pojesti bez 60-70k kunića. Fast food smo našli.

Malo patetike:)

Nastavljamo za Dubrovnik. Gore-dole, gore-dole. gore-dole... Prilično teška relacija.

U sumrak stižem na Stradun. Odlučujem ovdje završiti put. Plan je bio baciti još koji kilometar, no: drugi dan sam ostao bez suputnika, što je podosta promjenilo neke parametre ovog putovanja; ovo travanjsko vrijeme sam prilično podcijenio i jako ga loše procjenio. Naučio sam da kad na vreći piše 0 stupnjeva to znači nula bodova, iliti gadno sam se nasmrzavao. No, sve u svemu, ja sam jako zadovoljan otvaranjem sezone: 811 prilično zahtjevnih kilometara s oko 5000 metara uzbrdice. Pozdravljam se s Martinom i vraćam se autobusom za Zagreb.

15.08. - 20.08., Zagreb - Senj - Pag - Zadar /398km/

2009-08-22T09:20:00.001-07:00

Idemo na more – pa ljeto je... Krećem iz Zagreba oko jedan. Odlučio sam isprobati, za bicikliranje i bicikliste nezahvalnu preprometnu „staru karlovačku“. Razmišljam – subota je, Gospa – ne bi trebala biti gužva na cesti – no bila je – kako li je tek radnim/prometnim danom?!

Konji pod betonskim krovom - već na početku puta naznake vrućine koja me čeka

Sama cesta je više-manje OK, no stvarno mi nije jasno zašto onaj dio oko Stupnika mora izgledati kao poligon za tenkove.

Autoportret

Mrežnica

Odredište prvog dana je kamp Slapić – sve popularnije turističko odredište na Mrežnici, iza Duge Rese- tako sam barem čuo – i – popularno je, zaista...

Već prvi pogled na kamp odaje mi kako isti nije po mom ukusu, a to je mali, intimni... Cijena 59 kuna...

Nakon čakule s prvim susjedom, Andreasom Wolfom, koji je sa svojom suprugom i G Mercedesom upravo počeo upoznavati Htvatsku – standardna shema – tijesto, pa u šator. Odvoženo laganih 76km.

Ustajem prvi, sviće, šest sati je...

Mrežnica II

U sedam krećem. Današnji cilj je Senj. No, prije toga treba svladati Kapelu i Velebit. Odmah iza Duge Rese počinju uzbrdice, no ništa strašno, a i na kraju krajeva – tek sam krenuo, odmoran sam. Pravac Belavići, Zvečaj (gornji, bez ičega i donji), Generalski Stol, Zdenac, Skradnik. Tu već uzbrdica ide pravo uzbrdo pa je došlo vrijeme za obnovu energije u malom socrealističkom restoranu, kroz konzumiranje ogromne kajgane i brda pečenog krumpira.

Josipdol, prolazim... e sad više ne znam tko mi više pokazuje zube: Kapela koja me uporno pokušava uvjeriti da sam sve do sada zapravo išao nizbrdo, ili sunce, koje kao da mi onako od srca govori – A koji ti je, pa di ćeš po ovoj vrućini...

Baš u pravi čas, pogled nalijevo – odmorište u hladu, s izvorom pitke vode, i to zaprave, nije halucinacija... Natočio vodu, i taman da ću se još malo osvježit – evo ti dva Talijana... A reko pričekat ću da se ne guramo... Kad nisu ušli unutra, zube peru, sebe, kaladont, šamponi, uglavnom voda iz korita više nije upotrebljiva... Bolje da ne komentiram dotične...

Kapela se nastavlja, vrućina (paklena) se nastavlja.

Ugledah tablu na kojoj piše Kapela, i koja označava da sam na vrhu prijevoja, uh, kako olakšanje.

Spuštanac do Jezerana, Križopolje, Brinje.

Krivi put me prati...

Žuta Lokva – e, ajd što tu počinje penjanje na Velebit, nego promet – auto za kamionom, šleper za autom – i svima im, bit će zato što su tek sišli s autoputa, (ili ne, hm) noga stišće gas – itekako. Tu sad našu dragu policiju koja nas čuva, mazi i pazi, trebalo, netrebalo – nećemo vidjeti. Žutu Lokvu sam ostavio, kao zadnje mjesto prije uspona (pametno) i za opskrbu vodom. Tri srušene kuće, za sada – evo i zadnje kuće, u selu, na svu sreću, i na još veću sreću s bakicom ispred... Ne čuje što želim, no pantomimu je razumjela... Borba s prometom, uskom cestom, uzbrdicom – traje... Nakon tog trajanja još jedna meni draga tabla – na ovoj piše Vratnik...

U pozadini iste vidi se – more... Ajmo i do tog mora... Mrak već polako pada... Spuštanje traje nekih 40-45 minuta, i nije nimalo ugodno, čak štoviše – jako je naporno, pogotovo za ruke. (Sad će ispast – a ne valja uzbrdo, ne valja nizbrdo, he, he...)

Par kilometara prije Senja zapljuskuje me toplotni udar – „gore“ je naime bilo već dobrano zahladilo. Miris mora... Ne znam zašto – ali Senj mi je te večeri izgledao baš lijepo.

Vozim još nekoliko kilometara do kampa Ujča. Mjesta gotovo da i nema, pa mi kažu da mogu šator raširiti na njihovoj plaži. Ne uspjevam - šator mi nije iglu, što znači da moram zabiti klinove, a podloga je - oblutci veličine jajeta. Ni senjska bura mi ne pomaže. Pada spavanje u vreći, no prije toga idem do stanovite centrale kampa na jedno ožujsko. Tri stola. Za jednim ekipa s recepcije i iz tamošnjeg ronilačkog kluba - zeza se na račun turista koji sjede za drugim stolom, i ne razumiju ih, nego se pristojno smješkaju. Ja, s trećeg stola odlazim, jer atmosfera i nije baš nešto ugodna.. Treba još skuhati i večeru, a vjetar se ne stidi - ipak smo kraj Senja. Nakon što sam kuhalo zaklonio bisagama - želudac je uspješna napunjen. Spavanac pod vedrim nebom - ma i nije loše, samo mi je more preglasno. Valovi stalno zapljuskuju obalu. Zadovoljan sam - u jednom danu pali i Kapela i Velebit. 121km, ukupno 197. Laku noć Senj.

Završila je ova, razmjerno prospavana noć. Nikako mi ovaj kamp nije sjeo. Izjutra, kad ga napokon pravo i vidim dojam mi se pojačava. A kad mi je žena na recepciji rekla kako moram platit 82 kune, prekobacio sam se. – za plažno spavanje u vreći?! – a niste razvlačili šator – onda samo 57...!! Bicikl sam jedva izgurao na magistralu, jer se kamp do obale spušta pod kutom od sigurno dvadeset stupnjeva. Ili mi se samo tako činilo... kako bilo – nastavljam.

Doobalne serpentine koje idu malo gore-dole super su mi za vožnju, no već nakon Svetog Jurja počinje uspon na visinu od gotovo 400 metara. Ubi me ovaj uspon.

Dan prije sam po kapelsko-velebitskim vrletima bar uspjevao pronaći tu i tamo komadić hlada, no ovdje i kad se odmaram – cvrčim na suncu, doslovno... Prženi krumpiri opet vraćaju energiju, i pokazuju se u biti kao dobra, brza, jeftina, visokoenergetska stvar/hrana.

Prekrasan kamen, za sjesti - u hladu...

Nastavak vožnje do Prizne protiče vruće. U tim okolnostima, vožnja je sve, samo ne ugodno bicikliranje uz jadransku obalu. Čak i da je malo više uz, ne bih imao ništa protiv. Prizna – Žigljen 32kune. U Prizni me lik pokušao prevariti za pedeset kuna u vraćanju kusura. Da je zaista tako uvjerio me je kad mi nije htio dati obične vode za put – jer da je ima i za kupit, pa ako hoću.

Dolazim na Mjesec, čitaj Pag ili obrnuto, svejedno je...Sad će pet, pa znam da je vrućina malo popustila, ali to ovdje ne pomaže... tri kilometra uspona, majko mila...

Sreća što sunce polako zapada pa se da hlada uhvatit, ako se zalegne skroz uz stijenu. Evo me i u Novalji, točnije Gajcu gdje me prijatelji očekuju s hladnim pivom i pečenim kobasicama i smještajem dakako. Danas kipuća 64 kilometra, ukupno 261. Ovaj dan bi je bio puno teži od jučerašnjeg, čini mi se – baš zbog tog jučerašnjeg.

Spavanje do maksimalno, kava do maksimalno, doručak do... i tako sve; odmorio se i krenuo oko jedan, naravno po najvećoj vrućini. Pravac Ražanac. Pet-šest kilometara nakon dolaska na glavnu pašku cestu, prije penjaja uzbrdo skrećem lijevo. Prvih sedam-osam kilometara je makadam – treba isprobabat gume i na malo težem terenu. Laganini se vučem, voda doslovno nestaje... najveći problem su auti kojih ima podosta te prave konstantan oblak prašine. Kao da vrućina nije dovoljna. Kod Bošane počinje asfalt. Službeno (po karti) asfalt je cijelo vrijeme, u biti na par mjesta se ispod makadama dao nazrijeti asfalt, ali bit će da je isti star pedeset godina, budući da je doslovno nestao. Još pola sata i evo me u Pagu.

Još jedan socrealistički restoran, ovaj put na plaži. Goveđa juha, blitva i kuhani krumpir. Mljac. I 5378 litara vode sa 20 871 kockom leda. Do Ražanca još nešto malo više od trideset kilometara. Pokazalo se – jako laganih.

Dolazim u mali kamo odmah do plaže, baš onakav kakav volim. Postavljam šator, upoznajem susjede. Apsolventi agronomije, pozitivno nadobudni - mladi i naivni. Dogovaramo litru bijelog. Odlazim do gazde; reko, mogu ja odmah platit sve - vino ću ti naplatiti, smještaj besplatno - ali... neće ni čut - biciklom si, pa... Šta ti je dobar marketing. Za pedesetak kuna kupio me za cijeli život. Pričali do ponoći... Danas ugodnih 54 kilometra, ukupno 315.

Baš sam se fino naspavao. Nisam još pravo ni otvorio oči, kad - Komšija, oš kafu... tako je to kad imaš banjalučansku za kamp-susjedu. - hoću... Krenuo oko devetke. Idem do Zatona, pa do Vira. Prvo uspon do glavne ceste, pa onda devetpostotna mrcina... a na karti - ne dirajte mi ravnicu. Skrećem prema Vrsima,pa prema Ninu. Sjedam u zalogajnicu znakovitog imena . Za kvarat ure. Nakon pola sata stiže pomes frites. U Zatonu na plaži čekaju me Jura i Ljiljana. Red pive, red đuveča, red pive, red riže... kupanje jedva da mogu nazvati kupanjem, jer je dotično zapravo hodanje - više od pola sata treba da ti voda dođe do grla/vrata, a onda bove od stiropora i prostor za glisere. Naveče krećem za vir, tamo ću naime noćiti kod frendice. Preko Privlake, vozim... Jako prometna cesta. Vir - nije samo divlje izgrađen, nego mi nekako divlje i izgleda, sve je nekako čudno, bez ikakvog reda,, no da je puno, puno je - masa stranaca, nadam se samo da su posjetili još neko mjesto na našoj obali, jer Vir definitivno nije nešto za pokazati. Navikavam se na male kilometraže. To je to. 42 kilometra danas, 357 ukupno.

Ustajanje nešto prije osam. Drugo jutro za redom počinjem s dva deci crne kave, pardon, jutro prije je bila kafa... Još jednom vozim preko Vira... Ne, nisam sinoć zabrijao. Prelazim virski most prema Privlaci i osjećam se kao da dolazim u civilizaciju. Nakon Nina, do Zadra počinje biciklistička staza. Još malo kružim po Zadru, u kojemu, ali ono dobro što se kaže, znam jednu osobu. Dobru frendicu Melitu, i naravno da ju srećem. Što bi bilo kad bi bilo pravilo. Što da sam se u neki izlog zagledao dvije sekunde duže, ali nisam... Zadar je i krajnje odredište ovog dana, kao i ovog puta. Ukupnih 398 kilometara, dosta brda, previše sunca, premalo mora. Kraj.

29.7.2009-31.7.2009. Zagreb-Jasenovac-N.Kapela-Sl.Brod (276km)

2009-08-14T15:38:00.000-07:00

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Sedmi dan:jos par kilometara po Linzu, Becu, Zagrebu i vagonima

2009-07-12T14:00:00.002-07:00

Linz, koji ove godine zajedno sa Vilniusom nosi titulu europske kulturne prijestolnice, pun je. Masa ljudi, masa manifestacija - prevelika gužva za bicikliranje kroz njega...

No, nekako se prošlo, dolazi dio grada koji živi - normalno. Vrijeme je za povratak kući - za Zagreb.

Odlazak na kolodvor - čekanje vlaka. Sisten na blagajni nije dao da rezerviram kartu, mogao sam je samo kupiti. Prvi vlak u 12.30.h ne pušta me bez rezervacije.

16 minuta kasnije dolazi druge, i sve pet... Pravac Beč. U Beču bicikliranje od Westbahnhofa do Sudbahnhofa.

Na vlak u 15.56. pušta me austrijski kondukter, čemu se Slovenci nisu mogli načuditi... pa kako ste ušli unutra, pa kako vas je pustio, pa što ćemo sad - s grčem u želucu naplaćuju mi kartu za bicikl, i puštaju me - bit će nisu spavali od muke tu noć... Dolazak u Zagreb u 22.30.

Krivi put... Žuja s Grzeljom... dolazim doma... 702km piše... umoran sam... spavam...

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Šesti dan: Pochlarn (AUT) - Linz (AUT) /101km/

2009-07-12T13:58:00.000-07:00

"Ortlieb"

Napuštam Pochlarn.

Sausenstein

Naravno da kiša i dalje pada, ili, rominja, ili misli pasti, al da je sve ove dane tu negdje - je.

Doručak na - lijepom, plavom Dunavu... hm...

Dunav mi je sve više monoton. I to ne iz razloga da mi je dosadan, nego mi se ne sviđa takav nabujao. Ne možeš mu prići, bar ne onako kako bih ja to htio, ne možeš se okupati, odmoriti, sunčati kraj njega. I ovakav je uvijek isti - nekako do vrha je, uvijek isto brz, iste boje. Iza Greina prelazim opet na sjevernu stranu Dunava. Bolja je cesta čini mi se. Neće me opet neki gradić zarobit, neće...

Ručak... :)

Vjetar pojačava... konstantno je u kontri već par dana, te mi faktički cijeli dan protječe u borbi s njim...

Kiša koja je malo stala u poslijepodnevnim satima, vraća se u velikom stilu...

Sjevernom stranom Dunava ulazim u Linz, prolazeći kroz industrijsku zonu, koja je, ako ništa drugo puna zelenila - to mi djeluje tako tipično austrijski.

Desno od sebe vidim kamp, koji se nalazi u sklopu restorana na obližnjem jezercu. - E to je sad tema za sebe: svi kampovi koje sam vidio u Austriji, njih desetak, i svi se nalaze uz Dunav, što je za jedan uzorak dovoljno reprezentativna lokacija - imaju svega po par stotina kvadrata. Niti jedan nema priključak za struju po šatorima, imaju sanitarni čvor, a sam šator staviš gdje stigneš - i to je super!!!! Kod nas je ovih dana bila u prijedlogu izmjena zakona o kampovima, gdje se raspravljalo o tome treba li iz postojećeg zakona izbaciti obaveznu prostoriju za peglanje?!?! Ministar Bajs (koji je sam izjavio kako je prvi put bio u hotelu prije 2-3 godine) najavljuje postroženje uvjeta za kampove, te nove sadržaje u istima - bazene, zabavne centre - halo, pa na čemu su ti ljudi, smisao kampiranja je nešto drugo, no što bi čovjek uopće mogao i očekivati od - takvih...

Ima tu mjesta i za mene:)

Ajmo spavat!

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Peti dan: Zwentendorf (AUT) - Pochlarn (AUT) /100km/

2009-07-12T13:55:00.000-07:00

Ustanak u šest. Prvi u kampu, he, he...

Nakon malo šuma i livada, vrlo brzo sam opet na Dunavu.

Morgen - morgen... morgen - morgen... odzvanja... izjutra prilično glasno, prema desetki sve tiše... za to morgen Austrijanci su posebno zagrijani, nekako im baš znači, imam osjećaj... meni to znači spoznaju kako sam ustao ujutro! Dolazim do altenworthske hidroelektrane, preko koje prelazim prvi puta na sjevernu stranu Dunava.

Samo prelaženje - bez komentara:)

Snaga milijuna litara vode koja prolazi kroz pogone elektrane - zvuči jednostavno - fantastično moćno i glasno.

Isprva mi je drago što sam skrenuo s južne strane Dunava, ali brzo se pokazuje kako je ovo bilo, u pravom smislu riječi - pogrešno skretanje. To mjesto od svega 25 000 stanovnika držalo me zarobljenog 4 sata. Doslovno mi nije dali izaći van, stalno me vrtilo u krug. Čak mi je i probušilo gumu, ne bi li me zaustavilo, usporilo... Hvatam prvi most i prelazim u Mautern, gdje mijenjam gumu...

Najbliža pumpa je u Kermsu, no nema šanse da se vratim tamo...

Najveći gušt mi je voziti kroz ovakva mjestašca...

I ovakvu prirodu:)))

Vozim nekih 25 kilometara s pritiskom u zadnjom gumi manjim od dva bara.

Vjetar koji puše od jučer, dodatno je pojačao, tako da se, sve u svemu mučim na nekih 12km/h. Prilično naporno... Nekih desetak kilometara prije Melka nailazim na pumpu, ajmo reći da je to pumpa... Obiteljska kuća u kojoj sam živi bakica od kojih 65-70 godina sa ogromnim mužjakom njemačkog ovčara Aronom. Pumpanje gume - pola eura.

Na kućnoj terasi sjedi Austrijanac kojem je biciklirajući "ošla" noga, pa čeka sina i prijevoz do Beča. Sjedam s njim malo i ja odmoriti, i načuditi se ovom čudnom obrtu. Bakica sam vodi i radi na benzinskoj pumpi... eto... Prolazim kroz Melk.

Lijepo mjesto, da ne dužim... Lokalci me zaskaču pitanjem - trebam li smještaj; nema toga samo na našem Jadranu... Produžujem do Pochlarna, rodnog mjesta Oskara Kokoschke. Kilometar iza dolazim do kampa Naturfrend. Simpatična domaćica i vlasnica ovog obiteljskog kampa, Birgit, u žurbi mi govori kako je cijena osam eura za noć, al da za istu cijenu mogu spavati i u kući. Super, malo kreveta neće škoditi, a tu je i ušteda vremena - tipa šator gore, šator dole. U žurbi je bila, jer odlazi i ostavlja mi cijelu kuću.

Klučeve ujutro ubacite tu, u frižideru vam je pivo, vino, sokovi. Cjenik je sa strane, kao i kutija u koju stavite novac (u kojoj je bilo kojih 30-40 eura). Izda mi nabrzake račun, naplati tih osam eura, upiše me kao 3447. gosta od 1986. godine i ode. Nevjerojatno!!!

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Peti dan: Zwentendorf (AUT) - Pochlarn (AUT) /10
Find more Bike Rides in Sitzenberg-reidling, Austria

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Četvrti dan: Baden (AUT) - Zwentendorf (AUT) /103km/

2009-07-12T13:50:00.000-07:00

Mobitel zvoni u 4 ujutro. Reko, ma budem još malo, no koju minutu kasnije neki pas se uzmuvao oko šatora i totalno me razbudio. Ustajem, izlazim van iz šatora - i imam što i vidjeti: s druge strane šumarka u koji sam par sati prije mrtav umoran ušao, nalazi se ograda, dvorište, kuća. Slijedi u najvećoj tišini sklapanje šatora i spremanje opreme.

Idem do Beča, no prvo treba proći Baden u kojem sam već oko pet ujutro. Ono što na karti izgleda kao lokalna cesta koja ulazi u Beč, u stvarnosti je cesta s pet traka. Kiša naravno i dalje pada. Skroz sam neispavan i jako umoran. Odjednom na karti vidim kamp na obali Dunava, sjeverozapadno od Beča. Netko ga je preko noći ucrtao na moju kartu, jer juče tu nije bio, nema šanse... Vozikam se malo po još usnulom centru Beča, te odlazim do Dunava.

Krećem uzvodno, tražeći spomenuti kamp.

Istovremeno dolazim na EuroVelo6, jednu od najpopularnijih biciklističkih ruta u Europi, koja u svojoj punoj dužini ide od zapadne francuske obale do Crnog mora.

Napokon cesta/staza za odmor. Čak više za mozak, nego za tijelo. Postavljanje cilja, spomenuti kamp, olakšava vožnju. Još je jutro, a već imam pedesetak kilometara u nogama/kotačima. Dolazim do kampa, ali zbog super ceste i dodatne energije, odlučujem nastaviti. Zbunjuju me, doslovno stotine biciklista s ortlieb bisagama. Šta ih stvarno toliko putuje, pitam se... Desetak kilometara od Beča, isti nestaju. Shvaćam da su to bili rekreativci, ali ne shvaćam zašto u gradsku vožnju moraju izaći "pod punom opremom"... Šminkeri!

Upoznajem španjsolki par, Teresu i Miquela, koji su upravo avionom došli do Beča, te započeli svoju vožnju. Nakon sat vremena s njima, napuštam ih...

Stajem odmoriti, ručati...

Pogled!

Pogled2!

Energetski potpuno obnovljen nastavljam dalje. Time for stop - kaže Tony odjednom, (nisam se ni snašao) biciklist koji dolazi iz pravca Munchena, a ide za Budimpeštu. Napokon netko tko nije POB, doda Tony. - Što je POB? - "Pedestrian on bicycle". - He, he, zgodno - istinito... Vamo-tamo, Tony odjednom počne pričati o crnim vranama, sivim vranama, tu počinju, tu prestaju... Birdwatching - još jedna zajednička tema:)) Spomenuo je odjednom - poplave! - Molim?! - Pa na svim je vijestima, šta ne vidiš ove helikoptere koji cijeli dan nadleću i pregledavaju poplavljena područja?! - Četvrti dan sam offline, pa ne znam za to... Još gledam, kao, svugdje oko mene voda - baš lijepo!

Za kraj smo usporedili naše Brooks-ove, i eto... super lik...

Neki neodlučni postavljali ove znakove:)

Prolazim Tulnn, te oko 16h stižem u krajnje odredište četvrtog dana - Zwentendorf. Malo mjestašce na Dunavu, mali kamp, mala cijena - 7 eura. Dan je rano počeo, neka ranije i završi... barem što se bicikliranja tiče.

Zasuženi Stiegl, tj. dva, pa postavljanje šatora, pa kuhanje tijesta, preslagivanje stvari u bisagama - već mogu govoriti i o nekoj rutini.

Mislim da sam zaspao oko devet, ne sjećam se:))

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ %u010Cetvrti dan: Baden (AUT) - Zwentendorf (AUT
Find more Bike Rides in Alland, Austria

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Treci dan: Szombathely (HUN) - Baden (AUT) /131km/

2009-07-12T13:45:00.000-07:00

Kamp sam napustio oko deset. Da li ići na Bucsu ili Koszeg? Koszeg! Prvo idem razmijeniti pet eura u forinte, ne bi li uzeo nešto za jesti. Razmjena valuta pretvorila se u ne znam ni sam što...

"Mjenjačnička papirologija" u Mađarskoj

Od kad sam sjeo nasuprot službene osobe u banci, do završetka transakcije trebalo je oko dvadeset minuta. Zadnjih 6-7 sam čekao da "novac" stigne iz sefa. E, to se zove birokracija. Napokon krećem dalje.

Nakon desetak kilometara pojavljuje se znak zabrane prometovanja biciklom dotičnom cestom - a pasa nema na istoj. Takvog znaka nije bilo na onoj šleperskoj cesti. Ulazak u Austriju - nekako čudan. Gledam te zapuštene zgrade koje su nekada bile službeni zid željezne zavjese, a sad tu tako bezveze stoje. Mađarska definitivno ni po čemu ne izgleda da je u EU, i to već desetu godinu.

Prvih par kilometara kroz Austriju govori tako puno. Što može donijeti komunizam, primjenjen kao totalitarni režim, a što kapitalizam, zdravi - ne ovaj hrvatski. Sjetim se birtijskog razgovora dvojca do mene prvog dana putovanja kad sam se sklanjao od kiše u kojem su komentirali brojku od 500 000 naših branitelja povlačeći paralelu s Njemačkom nakon WW2: Švabe su nakon rata prionili raditi i graditi, a ne svi u penziju ko naši, zato su i postali to što jesu - zaključiše ljudi koji su vjerojatno "samo" mali poljoprivrednici.

I tako... oporavljam se od mađarskog, te mi njemački izgleda kao materinji jezik. Mađarski mi je uvijek bio tako filmičan, ali nikako nije praktičan - ako putuješ kroz Mađarsku, poglavito - ako baš nitko ne govori engleski, a u Mađarskoj ne govori.

Navlače se oblaci, gadni - pravim pauzu, kao dok prođu... Sat vremena i ništa... Čim sam krenuo pljusak, i još jedan. 15-20 kilometara uzbrdice prije Sieggrabena. Uh... Kiša malo stala, sva sreća, jer slijedi višekilometarska šestpostotna nizbrdica... U Mattersburgu me zaustavlja oduševljeni srednjovječni građevinski radnik. On slijedeći tjedan kreće biciklom za Italiju... Noć pada, ubrzo bih trebao naići na kamp. Više ne postoji. No tu je i drugi, bar na karti. I u zbilji je - ali samo s bungalovima koji se mogu iznajmiti jedino na duže vrijeme. Baš super. Kako mi je današnji cilj - što više se približiti Dunavu, u tom pravcu po karti tražim novi kamp. Opa... Prvi je na nekih 50-60 kilometara, desetak kilometara iza Badena. Što je tu je. Kiša pojačava, mokar sam do kože. Prolazim kroz Wiener Neustadt i krećem prema Beču. Na pola puta je skretanje za Baden. Sve je gore za voziti. Jaka kiša, mrak pomiješan s automobilskim svjetlima, izuzetno prometna cesta. Nakon skretanja za Baden, ono što je do tada bila lokalna cesta, ma koliko bila široka i prometna, postaje "službeni" autoput. Ovo nije dobro. Vozim po zaustavnom traku, jer jednostavno - znam da nema natrag. Već je 22h. Pomaže saznanje da je do Badena 3-4 kilometra, te da vožnja po autoputu neće dugo trajati. Samo da policija ne naiđe - nije naišla. Prolazim Baden i idem prema možebitnom kampu. Cesta jako brza, jako prometna, uska. Ja umoran, mokar, koncentracija pada - i tko zna postoji li taj kamp uopće, kada ni zadnja dva nije bilo. Mrkli mrak. Stajem kod prvog šumarka oko 22.30.h. Slijedi divlje kampiranje. Baš sam odabarao mjesto - više-manje kraj Beča. Uvlačim bicikl i opremu među drveće. Svjetlo ne palim, jer ne znam zapravo gdje sam - oko mene apsolutni mrak - u kojem razvlačim šator. U vreći sam oko ponoći - navijam sat za 4 ujutro. Kakav dan.

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Treci dan: Szombathely (HUN) - Baden (AUT) /131k
Find more Bike Rides in Oberwart, Austria

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Drugi dan: Varaždin (CRO) - Szombathely (HUN) /138km/

2009-07-12T13:34:00.000-07:00

Pokušao ujutro što duže iskoristiti blagodati kreveta, no već oko devetke, rotacije su postale preučestale, te ustajem.

Pozdravljam se s Julijanom, kojeg mi je zaista neizmjerno drago bilo vidjeti.

Obavlajam/kupujem po Varaždinu još neke sitnice i ne mogu se načuditi koliko je grad za ponedjeljak oko podne - prazan.

Pravac Pušćine, Nedelišće, Čakovec - čas posla. Cesta izvrsna, srećem, istina samo mahanjem prve bicikliste iz suprotnog pravca; prvo četvorka, pa individualac. Evo i Murskog Središća, evo i granice, evo i Slovenije. Znao sam da ću kroz istu prolaziti kratko, 11 kilometara ispostavilo se, no nisam se okrenuo oko sebe i već skužim najavu mađarske granice.

Brže bolje naći motiv za bar jednu fotku - i evo ga... Tipična slovenska katedrala(duha). Zbog male količine uzorka, povjesničari umjetnosti nisu uspjeli utvrditi kojem stilu ova crkva pripada... Ne moram ni govoriti da su se ceste kroz Sloveniju, naglo "pokvarile", no ono što me dočekalo u Mađarskoj nisam mogao zamisliti ni za Kirgistan. Rupe na cesti su duboke doslovno 30-40cm... pa kako po tome voze auti, pomislih; nikako! Dospio sam na neku vrstu kamionske ceste. Šleper za šleperom... njih tisuće... Još sam si mislio kako na ovu rutu nisam naletio na biciklističkim forumima, eto razloga; no nije mi palo na pamet posjetiti one kamiondžijske...

Hrvatska zastava na mađarskom tlu:)

Kao da kamioni nisu bili dovoljni - kreće kiša, oluja, vjetar... Nakon pedesetak kilometara Mađarske, nešto prije Kormenda, srećem Kubu i Voyteka, dvojcu Poljaka koji idu za Julijske Alpe, kako rekoše.

Tek su sišli sa seoske ceste i još su u šoku glede (vrste) prometa. Spomenuta seoska cesta iza Kormenda sada dolazi pod moje kotače i zaista je pravi odmor za - sve.

Prilično polavljena Mađarska

Na trenutak mi se učini da sam u šumi vidio divlju svinju. Ne bih siguran; no u idućih par minuta pred bicikl mi istrčaše zec i srna, pa rekoh - ipak je ono mogla biti divlja svinja. Karta pokazuje kamp jugozapadno od Szombathelya. Ni k, a kamoli kamp.

Ulazim u grad oko devet. Ne moram ni spominjati da nigdje nema žive duše. Odlazim do pumpe na kojoj "pumpaš" mijenja ulje jednoj ženi na kii pride. Pitam za kamp - camping - žena kaže - njemački, ruski, slovenski. Slovenski će biti ok, ja sam iz Hrvatske... Na tečnom hrvatskom mi je objasnila gdje je kamp.

"Topart Kemping"

Lijevo, desno - i nađoh ga. Ajmo na zasluženo spavanje.

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Drugi dan: Vara%u017Edin (CRO) - Szombathely (HU
Find more Bike Rides in Varazdin, Croatia

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Prvi dan: Zagreb(CRO) - Varaždin (CRO) /87km/

2009-07-12T09:38:00.001-07:00

Vrijeme je i da se napokon baci neki "ozbiljniji kilometar". Ajmo - pa dokle bude išlo. Jutarnja kavica u Olivi, pred polazak, pretvorila se naravno u poslijepodnevnu. Navratili Bizmi, Grzelj, Marina. Po stoti put pročakulavanje potrebnog i nepotrebnog glede puta.

snimio: Dragan Matić

Jedina korisna bila je Marina koja je donijela sve moguće kremice i ine stvarčice, za ako se, ne daj Bože, nešto dogodi. Hvala Marina!! Osjećam se dvojako na način da s jedne strane ne osjećam ništa, a s druge pak se trudim nešto osjećat.

snimio: Dragan Matić

Nakon silnih bliceva, crvenog tepiha, helikoptera i satelita - krećem.

snimio: Dragan Matić

Prvih par stotina metara, i reko - to je to, idemo... Ponovno taj istočni izlaz iz grada, koji traje i traje... Sesvete prošle - napokon! I, nisam pokisao... stalno mi je naime bilo u glavi - samo da ne pokisnem dok sam još u Zagrebu. - Pravac Varaždin, gdje me čeka prijatelj iz srednjoškolskih dana, Julijano, a kojeg nisam vidio nekih 12-13 godina. Dva pljuska sam izbjegao pauziranjem uz Cool. Nekako još nisam svjestan puta, pa ni ne primjećujem svijet oko sebe. Palo mi je samo u jednom trenutku na pamet, vozeći se kroz ta sela, kako bicikl više nitko ne koristi kao prijevozno sredstvo, vidjeh samo par rekreativaca i to je to... Sjetih se svog odrastanja (u Strizivojni, kod dide i bake, op.a.) kada je bicikl bio jako bitna i važna stvar; bilo je neke romantike u tome!

Misli i primisli prolaze, mrak polako pada, pada i Varaždin breg, neš ti brega, he, he... U Varaždin stižem oko 21.30... nije ni loše budući da sam s Jaruna krenuo tek u 14.30. U "Rubin"-u me čekaju Julijano i Duda, moji domaćini prvog dana putovanja. Nakon onog pa šta ima, što baš i ne funkcionira kad nekog ne vidiš gotovo od srednje, slijedi prepričavanje mladenačkih dogodovština... Uuuu...

I, - posljedni "civilizirani" spavanac:)

5. - 11. 7. 2009. Zagreb (CRO) - Linz (AUT) /702km/ Prvi dan: Zagreb(CRO) - Vara%u017Edin (CRO) /87k
Find more Bike Rides in City Of Zagreb, Croatia

17.-18. lipanj 2009.; Zagreb - Čigoć - Slavonski Brod /263km/

2009-07-12T08:03:00.000-07:00

Priprema za ljeto:))... kroz još jedan dvodnevni izlet, ili bi ovaj put slobodno mogao reći i dvodnevno putovanje... Polazak iz Zagreba oko 12.30h... Tabla na kojoj je "prekrižen Zagreb" "zasjala"je tek nakon 26km, na izlazu iz Ivanje Reke... Borba sa šleperima trajala je još nekih 10-15 kilometara, do skretanja za Dugo Selo, nešto prije Rugvice. Sve u svemu gotovo tri sata vožnje bez ikakvog gušta... No, kao da sam u sekundi prebačen u neki drugi svijet, sav pakao gradske i još gore prigradske vožnje, u trenu nestaju, zajedno s kamionima, gužvom, zgradama, prašinom... Pravac Sisak... Prolaze Oborovo, Topolje... Sava teče pokraj mene, no još ne dobivam vizualnu potvrdu toga - tu je nasip i kojih pedesetak metara neprobojne prašume... Pet sati je, vrijeme za ručak i za stanku... i za prvi pogled na meni omiljenu rijeku...

Ručak bez kruha... zadnjih nekoliko sela i zaselaka nema trgovine. Tako je to kad sam si jutros prilikom pakiranja poželio za ručak svježi kruh.

Rijeka Sava, vrlo brzo nakon Zagreba poprima izgled ozbiljne/ozbiljnije rijeke. Spora, tamna... Samo joj širina odaje položaj...

Kiša je nekako cijelo vrijeme bila u zraku, no, unatoč prognozi i dotičnom osjećaju nije pala. Dakle, uvjeti za vožnju savršeni/oblačno...

Nastavak... Martinska Ves, Mahovo, Hrastelnica... sva sela izgledaju prilično mrtvo, osim jednog, bezimenog (nema table, a nema ga ni na karti) - romskog... svi na cesti - i mlado i staro... - kol'ko taj (bicikl op.a.) može ići na sat... smijem se i primjećujem kako psi u ovom naselju nemaju ništa protiv biciklista:))...

Hrastelnica, Sisak, noć se polako nazire...

Sisak, ostavljam iza sebe... Neobičan miris tj. odvratan smrad!!! Prvo ne kužim što je, i onda se sjetih novinskih članaka o ovdašnjem zagađenju zraka... katastrofa!!!

Oko 21.20h stižem u krajnje odredište prvog dana bicikliranja - Europsko selo roda - Čigoć - selo s više roda nego ljudi. Kako je već pao mrak, rode ne vidim, ali ih itekako čujem. Rode se naime glasaju vrlo specifično - klepeću kljunovima, istovremeno zabacujući glavu, proizvodeći na taj način, izuzetno glasan, a meni prekrasan zvuk.
Šator nalazi svoje mjesto u sklopu "Tradicija". Fantastično mjesto - koje me trebalo koštati 80kn, no gazda reče - biciklom si došao? daj dvadeset i u redu je:)) više na www.tradicije-cigoc.hr , mjesto je stvarno za preporučiti...
Spavanac, zaslužen i nakon 117km itekako potrebit...

Kamp, osim mene, te noći nije imao gostiju...

... no u zatvorenom dijelu "Tradicija" - Francuzi, Talijani... puno...

Čigoć, no ni u okolnim selima nema ništa manje roda... mrak...

Cijeli ovo područje dio je Parka prirode "Lonjsko polje".

Močvarno područje koje naplavljuje rijeka Sava...

Meni najljepše mjesto Lonjskog polja - Mužilovčica!

Taman čovjek izađe iz dvorišta... - Lijep pogled imate... - A šta to vrijedi kad su svi mladi otišli, samo staro ostalo... - A e... (A što da mu kažem...)

"Turizam Ravlić"

Eo me opet na Savi...

I opet...

Vrućina iza mene... btw - ravnica u pravom smislu riječi...

"Hladovina" ispred mene... prvi dio puta vožnje kroz šume Lonjskog polja - fantastičan u svakom smislu!!!

Drugi dio je pokvarilo dvadesetak kilometara """"ceste""""!!!!!!

Kod Krapja skrećem prema Subockoj gdje izlazim na takozvanu "staru cestu" pravca Zagreb - istok... Nakon par kilometara Novska... Vrućina postaje paklena, vožnja nemoguća, troše se litre vode... fotki više nema jer mi zbog uvjeta vožnje iste nisu pale na pamet... Jedno bezalkoholno u Okučanima, pa još jedno uz pola kile tjestenine u Novoj Gradišci... Temperatura kao da pada, te se da lakše voziti... Oko Oriovca me hvata mrak... skroz... 22.15h stižem na korzo u Slavonskom Brodu... 146km, ukupno u dva dana 263 kilometra!!!

Dodatak apropos mnogih forumskih rasprava glede prijevoza bicikla autobusom. Dakle, sutradan sam se vratio u Zagreb, Čazmatransom... Vozač "prihvatio" bicikl sa svim stvarima kao jednu običnu torbu... - sedam kuna, reče on... - evo dvadeset i u redu je - ovaj puta reče ja:)))

22.-23. svibanj 2009.; Jarun - Lijevi Degoj - pa na Pivu u Olivu /126km/

2009-07-12T07:08:00.001-07:00

Još malo kvartovskog bicikliranja. Malo kao priprema za ljeto i masu planova, a malo i kao isprobavanje novih Ortlieb bisaga /divne li su/. Dan pakleno vruć, krenuo s Jaruna u 10.30., u Dugavama mi se pridružuje Jura. Prema satnici se može zaključiti kako nije bilo baš lako voziti - još jednom - vrućina, vrućina, vrućina - hlada nemoguće naći - podne i oko, svaka zraka okomita...

ruta - Zagreb - Velika Gorica - Kravarsko - Pokupsko - Lijevi Degoj (+ do Auguštanovca po pivu i kruh kojeg nije bilo)

Kravarsko - malo osvježenja...

ali samo kroz Cool-iranje...

Jura razmišlja... eto...

Bajna kupa...

prvi dan - laganih 63km...

uživancija...

dotični vrabac pronađen na po ceste, taman prije nadolaska traktora s travokoslilicom, potpuno kolabrirao od vrućine... pokupili ga, podvrgnuli našem tretmanu, nakon par minuta odletio - živ i zdrav...

juha prije spavanja - mljac:))

odeeee..... Juraaaaaaa....

a što reći - najeli se, napili i popili kafu!!!

moja Beba:)))) - drugi dan: Lijevi Degoj - Pokupsko - Pokupski Gradec - Pisarovina - Zagreb; i opet laganih 63km - ukupno 126......

za kraj kao i uvijek - na Pivu u Olivu!!!

28.2.2009. Zagreb - Gradec Pokupski - Zagreb: 86km

2009-07-12T06:19:00.000-07:00

Prekrasan 28.2. (subota) započeo je s dva sata kašnjenja (zapravo, sam dan je počeo po svim zakonima, naše bicikliranje je kasnilo).

foto - Marina Ćosić

Pravac Zagreb - Crna Mlaka i nazad.

foto - Marina Ćosić

Dario razočarano konstatira da su boce prazne.

Preko Botinca i Brezovice, negdje na 25. kilometru stižemo do simpatične birtijice u Kupinečkom Kraljevcu. Jedna piva, druga popola i idemo dalje.

Oblači jaknu i u nevjerici napušta mjesto događaja (čitaj ispijanja)

Iz solidarnost, suosjećamo s njim, te mu se pridružujemo. Nastavljamo dalje.

Uzbrdo, nizbrdo. Moja malenkost je fino i opala, Marina se prepala, Dario jedva vidio, meni ništa... ...još nekih 15km, i, Marini nešto ne štima. Nakon kratkog razgovora s lokalnim vatrogascem, shvaćamo da smo negdje krivo skrenuli ulijevo (to je bilo negdje odmah nakon one birtijice, hm...), te ošli podalje od zamišljenog cilja, Crne Mlake. Kuje se novi plan. Preko Pisarovine, do rijeke Kupe. Odlično. Dario i ja, u ime muškog ponosa, prešućujemo Marinin doprinos, na kraju, ipak dobrom razvoju putovanja (negdje, daleko u dubini duše, bili smo vsjesni toga).

foto - Marina Ćosić

Nakon par kilometara, ukupno na 43. - stigošmo.

foto - Marina Ćosić

Slijedi kupanje u Kupi (samo u mislima), pa ručak (stvarni) - kulenova seka, kobasica, slanina, luk, jaja, sir, kruh, vino - sve odreda domaće.

foto - Marina Ćosić

Ugođaj savršen... :))

padaju novi dogovori, ideje, planovi... svijet obišli nekoliko puta u sat vremena.

Ubrzo postajemo svjesni kako moramo (Dario je naravno zaboravio teleporter, ne prvi put... mghm....) krenuti nazad za Zagreb, jer, već je 17h. Nismo ni krenuli, doslovno, probušena guma, Dariova (to mu je kazna za teleporter)... Marina i ja naprosto uživamo gledati Darija kako mijenja gumu. Uživanje je kratko trajalo... usavršio se lik...

Noć pada vrlo brzo...

Povratak više/manje odrađen u noćnim uvjetima. U Zagreb stižemo nešto prije osmice... pa u Olivu na pivu... nakon 86km - zaslužili smo... da je svaka tako zaslužena.... a joooj...... :)))

Istra, srpanj, 2008. ...

2009-07-12T05:41:00.000-07:00

Pula

Bit će kako Puležani, ili bar neki od njih nisu bili u školi kad se učio broj 8, slovima - osam:), a nije loše ni ovo - ponedjeljak - subotom, he, he, nisu ti "neki" malo više dana bili u školi...

Premantura...